Vrhovi prstiju su mi krvavi. Peku me rane koje su nastale od cimenta. Majka mi je zabranila da se igram cimentom. Ciment grize. A ja pravim gustirnu. Moram je dovršiti. Od cimenta. Baš je lijepa. Jučer je otac motikom miješao ciment pa su on i meštar Tonci nalijevali cimentom zidove. Najprije se stavi šljunak, pa pijesak, pa prah od cimenta. Pa se dodaje voda i miješa se motikom i stavlja između dasaka cimnent da bude zid. I kamenje otac stavlja između cimenta da se manje troši jer kamenje je besplatno, a ciment je skup. Otac je u dvorištu iskopao veliku jamu. Otac je puno dana kopao jamu i na mazgi odnosio vreće zemlje i kamenja. Otac kaže da će tu biti gustirna. Otac je ovoga ljeta ulovio puno sardela. Kaže tri i po vagona. To je puno. I da ćemo imati vodu. Da majka neće više ići na Dragovodu i nositi grotac vode iz Dragovode. Da će voda s krova naše kuće dolaziti u gustirnu. Kad pada kiša da će padati u našu gustirnu. Ja sam isto iskopao u dvorištu jamu. Malu jamu. Ja isto moram napraviti gustirnu. A sad mi majka ne da. Da mi je prste izgrizao ciment. A ja sam se samo igrao cimentom. Kad su ujutro skinuli daske od zidova, ciment je bio tvrd. A jučer je bio mekan. Sasvim mekan. Preko noći postao je tvrd. Kao kamen. Jučer sam mogao prstom u ciment, a sad je tvrd. Baš tvrd kao kamen. To je čudo. Jedva čekam jutro da vidim kad skidaju daske,  kako se ciment stvrdnuo i kako je zid porastao. Ciment lijepo miriše. Ja bih volio biti zidar. Pa napraviti zidove kakve ja hoću. Najprije budu mekani pa onda preko noći postanu tvrdi. I zauvijek budu tvrdi. Meštar Tonci sve zna. Moj otac ga zove “meštre Tonci”. On je momak, ali sve zna. On na glavi ima kapu od papira od vreće u kojoj je bio ciment. On zna kako se pravi gustirna. Samo ne znam kako će napraviti krov od gustirne. To se zove ploča. Kako će ona stajati a da ne propadne na dno gustirne. To je težina. Velika težina. Baš me to zanima. Ja sam već napravio zidove moje male gustirne. A sad moram čekati da mi prođu rane na prstima. Tako lijepo miriše ciment. Dignem se rano ujutro pa gledam kako meštar Tonci i moj otac grade gustirnu. Sve sam naučio, samo još nisam naučio kako se pravi ploča. Otac je na mazgi cijeli dan prenosio vodu u mezarulama. Tako se zovu ti barili za vodu. Po dvije mezarule pune vode na mazgi da se može miješati s cimentom. Ja mu pomažem  kad on digne mezarulu na samar pa je ja pridržavam da se samar na mazgi ne iskrivi dok on podiže drugu mezarulu i stavlja je s druge strane samara pa je veže konopima.  Mazga može puno nositi. I pijesak je donijela mazga i ciment. Bit će to lijepa gustirna. I lijepo miriše ciment. Proći će meni rane na prstima pa ću dovršiti svoju gustirnu. Imam i čekić. Napravio ga je za me Janko. To je vojnik kojega poznaje moj nono. On potkiva vojne konje na Štali. To je gdje vojska drži konje. Blizu je bunar pa vojnici vode konje da piju. To se zove Štala, a tamo je Janko. On zna kako se pravi čekić. Nono mu je dao bocu vina pa je napravio za me čekić. A ja najviše volim čekić jer onda mogu zabadati čavle u daske. Čavle tražimo ja i Pavulin pa ih ispravljamo jer budu krivi. Imam i kosir za daske da ih mogu rezati i stanjiti i kliješta imam pa vadim čavle. Nono se boji kosira kad ga vidi u mojim rukama. Kaže da ću se njime posjeći, da imam samo deset prstiju i da ih čuvam. A čekić je baš lijep, kao pravi što se kupi. Ne daju mi da je dovršim. Moju malu gustirnu. Vrhovi prstiju još me bole. A tako je lijepo praviti ciment. Kad mi ne daju vodu da napravim ciment. A samo mi još malo treba da dovršim gustirnu. Gledam kako meštar Tonci stavlja grede pa na njih daske. Sutra će nalijevati ploču. Pa će gustirna biti gotova. Ja sam sve napravio kao i meštar Tonci. Pokušao sam i kapu od papira napraviti kao meštar Tonci, ali ne znam. Pitat ću ga da me nauči. A baš mu lijepo stoji. Daske sam stavio i grede, i mrežu sam od žice napravio. Ali mi ne daju ciment. Do sutra će mi proći prsti kad budem spavao pa se probudim. Ali majka ne vjeruje. Kaže da mi je to od cimenta i da više ne smijem. A otac može. Njemu je koža na rukama debela jer on kopa motikom vinograd i vesla u loji pa njemu ciment ne može ništa. Tako je lijepo biti zidar i graditi gustirne. Bit ću zidar kad odrastem. Zidar gradi zidove koji su zauvijek. Više ih se ne može srušiti jer su tvrdi kao kamen. I kad umre zidar, njegovi zidovi ostaju. Ja ću biti zidar. I gradit ću zidove zauvijek. Ručamo u kuhinji, a za stolom je i meštar Tonci. Za ručak je pečeno meso. To je zato jer je meštar Tonci. Da nema njega opet bi za ručak  bila riba. I blitva. A on ima curu. Ime joj je Jolanda. On je zaljubljen u Jolandu. I ona u njega. On priča kako u Americi ima strica. Kako su u Americi svi bogati i kako svaki dan jedu pečeno meso. A ja kažem da je Amerika u bojama. Da sam to vidio u kaubojskom. Sve je u bojama, baš sve. A meštar Tonci kaže da tamo ima puno naših ribara. Da tamo u Kaliforniji. I da su ribe velike u Americi. I da su u svi bogati. Ti Amerikanci. A to je u San Pedro. Svi mladi bježe u Italiju, a onda budu u logorima za izbjeglice u Italiji i čekaju prekooceanski brod da idu u Ameriku. Pošalju ih tamo u San Pedro prekooceanskim brodom. “Jučer je utekal Momo”, kaže nono. “Bilo ih je osam, šest mladića i dvije divnjice. Niko nije imao više od dvadeset godina. A nisu imali motora. Na vesla i s malim jedrom,  rekao mi je svićor Burte”, kaže nono, “da nisu imali ni busole” “A je li dugo na vesla?”, pitao je meštar Tonci”. “Ako su uzeli jidro onda je lako” kaže nono” onda je lako, jerbo je vitar de maistro. Svu noć je puhala maistrotramuntana.” “A kako su mogli bez busole?”, pitao je meštar Tonci, kako su znali.” “A šta će im busola”, kaže nono, “kad je zvizda Tramontana, a noć vedra. Samo neka ti je zvizda Tramontana priko desnega ramena i ravno si u Tremite. Svi to znaju. A borbeni čamac ih zaludu traži. Borbeni im ne može ništa jerbo je mrak. Utekli su jučer čim je pala noć, a borbeni je bio vezan na mulu. Borbeni nije znao ništa”, kaže nono. A šta će im busola, samo neka ti je vazda Tramontana priko desnega ramena i dreto si u Tremite”, rekao je nono. “Priko desnega ramena”, rekao je meštar Tonci.  “Svi će mladi uteć, svi!” kaže nono. “A ja neću, ja volim Jolandu! Šta će mi Amerika”, rekao je meštar Tonci.  Poslije ručka Tonci je otišao. Sve je bilo spremno za nalijevanje ploče. To ćemo sutra. Jedva čekam kad će biti sutra. Prije nego što je otišao, meštar Tonci dugo je promatrao gustirnu kako je lijepa, a onda je svoju zidarsku žlicu zakopao u stog pijeska i livel kojim se mjeri je li zid kriv ili je ravan i njega je zakopao u pijesak. “Pa ćemo sutra ploču”, rekao je mom ocu, “pa ćemo sutra!” Dugo je gledao gustirnu, a onda mi je rekao: “Ti ćeš biti zidar!” i krenuo je niz ulicu pa se okrenuo  i rekao mi: “Ti ćeš biti zidar!”. I otišao je. Bila je noć pa je bilo sutra. Ja sam se rano digao. Nisam mogao spavati. Rane na prstima bile su mi skoro prošle. Jedva sam čekao da vidim kako ćemo nalijevati ploču i kako će ona ostati a da ne propadne u gustirnu. Ali to meštar Tonci zna. On zna i kuću napraviti. On voli Jolandu. Nono je otišao na rivu vidjeti je li na peškariji ima ribe, a mi smo čekali meštra Toncija. Otac je počeo motikom miješati veliki stog šljunka, pijeska i cimenta iz vreće. To se zove miješati usuho. Bez vode. Meštra Toncija još nije bilo. “Doći će”, rekla je majka, “bit će zaspao.” A onda ćemo miješati umokro. Kad dođe meštar Tonci. Nono se pojavio na vratima dvorišta. Nosio je ribu na papiru. Rekao je: “Gotova je! Utekli su! Tonci i Jolanda! Noćas su utekli, govori se na rivi. Svi govore. Tonci i Jolanda!”  Bila je to strašna vijest. Tonci neće doći. A gustirna? Meštar Tonci je pobjegao u Italiju. Tonci i Jolanda u malom kaiću. Odmah sam se sjetio zidarske žlice. Otkopao sam iz stoga pijeska zidarsku žlicu i livel. Zano sam gdje su. Sad su moji. Bit ću pravi zidar. Sad bih htio vidjeti Pavulina da mu ih pokažem. On nema žlicu i livel, a ja sad imam. Sad su moji. Htio sam dovršiti moju gustirnu, ali mi ne daju vodu. Majka kaže da su mi još rane na prstima. Ali sad imam pravu zidarsku žlicu. Kad sam ostao sam, odlučio sam dovršiti moju malu gustirnu. Sve bi to bilo lako. Hrpa pijeska pomiješanog s cimentom bila je tu, ali vode nije bilo. Vodu je majka zaključala u konobi da ja ne bih opet. U kuhinji je grotac vode iz Dragovode. Ali to je za piće. Pitam moju pranonu da mi da malo vode. “Možeš samo piti. Majka je rekla da čuvam vodu da ti ne bi opet ciment miješao rukama.” “Neću rukama sad imam zidarsku žlicu”, kažem noni. “Pij koliko hoćeš, ali vodu ti ne dam za ciment”, kaže ona. I popio sam, dvije kacijole vode sam popio da se mogu bolje popišati. Sad je trebalo čekati da mi dođe volja da se popišam. Bio sam nestrpljiv. Trebalo je naliti ploču moje male gustirne. Uzmem s one hrpe pomiješan ciment s pijeskom i popišam se. Nisam mogao puno. Nije bilo dosta za cijelu ploču moje gustirne. Popišao sam sve do zadnje kaplje, a onda više nisam mogao. Bilo je malo. Zvao sam Pavulina da mi pomogne. Došao je Pavulin. On piša, a ja miješam ciment A onda uzem zidarsku žlicu i cimentom nalijevam ploču moje male gustirne pa sam lijepo sve poravnao zidarskom žlicom. Pita me Pavulim da i njemu posudim malo zidarsku žlicu. Onda je i on poravnao ciment na gustirni mojom žlicom. I bucol sam ostavio da se može crpiti voda iz gustirne. “Ja ću ti dati čep od bočice od tinte. Prazna je pa ću ti dati čep za napraviti sić”, rekao je Pavulin, “I čavlom ću ti probiti sa strane čepa rupice za provuć žicu pa će bit sić za vodu od gustirne. I špaga imam i sve. “Sad neka se suši. Sutra će već biti tvrda.” Kad sam se ujutro digao iz kreveta moja mala gustirna bila je gotova. Ploča je bila tvrda. Preko noći se stvrdnula. Izvukao sam male gredice kroz rupe pa dašćice kroz bucol i sve je bilo gotovo. Otac je rekao: “Ti si sada meštar Tonci, samo ti fali kapa od vriće od cimnenta. Imaš i zidarsku žlicu.” “Imam i livel! Unutra je mala staklena cijev i mjehurić zraka. Ja znam kako se mjeri zid. Gledao sam kako meštar Tonci mjeri, kako gleda onaj mjehurić zraka da mu ostane u sredini.” Otac je odlučio naliti ploču velike gustirne bez meštra. Meštar Tonci je u Italiji, a mi ćemo sami”, rekao je otac. “Ti si moj meštar!”  Došli su očevi prijatelji i svi pomažu naliti ploču. Barba Mote mi je napravio zidarsku kapu od papira i rekao mi je da sam sada pravi meštar. Ploča je bila gotova. A onda je došao meštar  Napoleon koji pravi  kanale da voda s krova teče u gustirnu. Meštar Napoleon je mali čovjek dlakavih prsiju. Ima kovrčavu kosu  i dva zlatna zuba. On  zna kako se prave cijevi. Penje se na visoke visoke skale sve do krova kuće da bi cijevi učvrstio klinovima. Ne boji se visine. Smije se za ručkom pa mu se vide zlatni zubi. I njemu je stariji sin pobjegao u Italiju. Otići će prekooceanskim brodom u San Pedro. Bilo ih je jedanaest u barci. Skoro su se potopili jer je barka bila mala, a valovi veliki. A onda su nekako uspjeli prije nevere stići do Tremita. “Luda dica!”, kaže Napoleon, “spasio ih je sveti Nikola!” Sad u Italiji čekaju prekooceanski da ih odvede u Ameriku. Nono je rekao da se pulent smije. “To hoće reć da bi mogal dož. Jerbo kad se pulent smije. Ti ne znaš di je pulent – tamo di sunce gre u more. A vidi one corne obloke. Pulent se smije!” Smijao se meštar Napoleon s ona dva zlatna zuba. Sin mu čeka prekooceanski u Italiji. A onda će ga odvest u Kaliforniju. Prekooceanski. Tamo je uvijek primaliće. I neće vidjet kako je gustirna lijepa sada kad su i kanali od lima koji se svijetle. Pa svi govore kako se naša kuća svijetli. “Jeste čuli?”, rekao je nono, “jeste čuli?”. Daleko daleko čulo se kako je zagrmjelo. “Dož će! Ucinit će voda! Arija je od dažja!” Grmljavina je postal bliža. S pučine dolazi kiša. Primiče se velikom brzinom. Juri prema nama. Najprije je stigao vjetar. Majka trči od sobe do sobe i zatvara prozore. Prve krupne kapi već udaraju stakla prozora. Sjevne munja, a onda se prolomi grom. Kao da je nebo puklo na dva komada.  Postaje mračno kao da će skoro noć. Trčim na tavan. Ovdje je tamno i vruće je jer je sunce peklo po cijele dane kupe našeg krova. Sada počinje dolaziti svježina. Osjećam je na licu, u leđima. Šum kiše postaje sve jači. Šumi, šušti, pljušti, pa pljače, pljaska, pliska. Mlazovi vode sa svih strana, i pljušte i pljašte i pliješte i plište a kaplje kaplju, kapljaju, nakapluju, pokapluju, a onda se slijevaju u limene kanale oko kuće i jure radosno prema gustirni. Dož dažji! Miris dažja ispunio je cijeli tavan. Grgolji, gargolji, glagolji, glagolja, glogoče, glogota voda u kanalima, juri, skakuče, preskače, natače, protače, pritače oko kuće pa se sve slijeva, pa se nalijeva, pa se ulijeva u onaj okrugli limeni kanal što vodi vodu vodoravno pa strmoglavo pa ravno u gustirnu. Gromovi ne prestaju. Nije me strah jer naša gustirna sada se puni vodom. Napunit će se i moja mala gustirna. Kuća naša roni kroz golemu neprozirnu zavjesu kiše.  Voda vrije, voda vruji u žljebovima. Zvoni svaka kupa našeg krova. U polumraku tavana slušam kako se na našu kuću ruši nebo koje je puklo i razbilo se u komade od silnog udarca groma, a kuća svemu tome odolijeva kao brod koji putuje po neveri. Dotrčao sam u kuhinju gdje su bili svi. “Bit ću zidar!” rekao sam, “Bit ću zidar! Ja najviše volim miris cimenta!”