- Bili su otac i mati i dvo sina. Dokle su bili otac i mati živi, bilo je bokun poja, posijolo bi se malo fažola, malo boba, koja pomedora, a bila je i koja litra vina. Dolo se je živit.
- Umar otac, umarla mati, a ostala ova dvo. Svaki don po pajizu, ne sodi se pomedore, ne sodi se ništa, a vajo živit. Onda se počelo prodovat. Nojpri su prodoli poje, pok iz konobe su počeli prodovat maštile, groce i šešule, pok bačve, pok i kantire.
- U konobu vej ni bilo ništa pok su počeli prodovat po kući. Ali uglavnom za piće jer za iće se uvik kol koga noslo bokun kruha i ovako.
- I kal su prodoli iz kuće, onda jedon brat, Luka mu je bilo ime, nikur mu je dol desetak sardel. Nadil on na rožonj, ispekal i izil. Ma sal je žedan. Vajo se napit. Išal on u kuću da bi čakod olnil za dobit digod litru vina. Ma ništa u kuću. A još mu je bil Isukarst oni ol gvozjo ča je visil navar posteje.
- Ćapol on tega Isukarsta. Nosi ga susidi Koti.- Kota, kupi vega Isukarsta.
– Ma ča će mi ti Isukarst, imon jo Isukarstihkoko hoćeš.
– Ma buta ga na zid digod.
– Ma du ću? Navar posteje imon jednega, u kuhinju drugega, imon vamo, imon namo.
– Ma slušoj Kota, a imoš ga ti u konobu?
– Ne.
– Lipo ga buta u konobu pok će ti čuvat vino.
– A koliko pitoš za njega.
– Pet litor.
– Ma koju pet litor, di ću ti jo dat pet litor za to storega, ruzinovega Isukarsta.
– A doj mi četiri.
– Ma puno je.
– A doj mi tri.
– Ma di ću ti dat tri.
- Sal bi se on pogođol i daje, ali žedan je. Ni kal se pogođat, vajo vazest ono ča se može. A govori:- Koko ćeš mi dat?
– Ovo ti jedon litra jer to ne vridi veće od litra.
– A dobro je, kal vridi litar, doj litar.
– Uzel on litra vina, a ona obisila tega Isukarsta obo jelnu brokvu na zidu u konobu. Ispol Isukarsta je jedna damijona golo, deset – petnaeste litor vina. Izvukla se ona brokva, a Isukarst na damijonu – razbila se damijona. Čula ona burdil u konobu. Dotarkala ona, di će, kul će, nošla bokun suda – jedon litar je sposila.
- Oto gre Luka.- A nesrićan bil. A meni bidnuj, koju si mi žalust učinil!
– Ča son ti učinil?
– Prodol si mi onega Isukarsta. Lipo je visil obo brokvu, izvukla se brokva, pol na damijonu, razbila se damijona, svu se vino prolilo.
– Ma čo svu vino, ništa ni ostalo?
– Ma ostol mi je jedva jedon litar.
– Koko si ga procinila, toko ti je i sacuvol!
Kazivač: Stipe Marinković Vergo (zaselak Serenjok 1914. – 1990.)
bilo je bokun poja – bilo je nešto obrađene zemlje (1).
fažol – grah (1).
pajiz – grad (2).
pomedora – rajčica (2).
maštil – okrugla drvena posuda za pranje rublja (2).
grotac – limena posuda (od 20 – 30 l) za prnošenje vode (na glavi žene) (2).
šešula – grabilica za pražnjenje tekućine iz posude ili broda (2).
kantir – greda na kojoj leži bačva za vino (2).
nadil on na rožonj – nadjenuo na ražanj (sardele) (4).
čakod – štogod (4).
digod – negdje (4).
navar posteje – iznad kreveta (4).
buta – stavi (5).
konoba – podrum (5).
ruzinov – zarđao (5).
obo jelnu brokvu – o jedan čavao (6).
damijona – stakleni balon za vino (6).
burdil – skandal, metež, galama (6).
dotarkala – dotrčala (6).
koko – koliko (7).
toko – toliko (7).
Siromašni ljenčini, kojemu u kući nije preostalo ništa osim jednog raspela, jer je sve rasprodao, nije preostalo ništa kad je ožednio već da bogobojaznoj susjedi Koti ponudi da mu vinom kupi to raspelo kako bi došao do litre vina. U pogađanju pada cijena Isukarstu s pet litara na jedan litra vina.
U procjenjivanju vrijednosti raspela isključena je sakralna vrijednost predmeta, ali tako obesvećenom, desakraliziranom raspelu Kota povjerava ulogu čuvara kućnog dobra (vina).
Pogodba je sklopljena: Luka Koti dao Isukarsta da joj čuva vino, a ona njemu litra vina, onoliko koliko je ona procijenila da Isukarst vrijedi. Slijedi obrat u kojemu poniženi gubitnik likuje: Raspelo sa zida padne na damijonu (neopleteni stakleni balon za vino) i vino se prolije.
Ova facenda govori o preblemu odnosa dviju generacija u vremenu kada borba za opstanak starih prestaje biti prihvatljiva mladoj generaciji. Odgovor na izazov opstanka starih, utemeljen je na principu održivosti. Hedonizam kojemu se priklanjaju mladi nije utemeljen na ideji održivosti.
Autoritet božanstva Isukarst upliće se u sitne pojedinačne odnose razmjene između socijalnog gubitnika koji trguje relikvijom, da bi se napio vina poslije ručka, i njegove susjede koja željeznog Isukarsta stavlja na mjesto čuvara svoga vina. Mjerom kojom mjeri čuvara vina – Isukarsta, biva mjerena ona – njen interes za vlastitu dobrobit: Isukarst joj “sačuva” litru vina – vrijednost kojom je ona procijenila njega – Isukarsta.