Već je bilo puno puta da sam trebao s ocem poć na more. Na more je kad se gre na sardele. Onda se love sardele. Moj otac gre na more. On je šijavac. I rekao je da gremo na more a onda bi rekao da ja ne mogu jer da će bit mora. Kako će bit mora? Pa da nema mora kako bimo mi išli na more. To je on rekao da će puhati, a onda su valovi pa djeca ne mogu, jer je mora. Onda se kaže da će bit mora. On može jer on je ribar i vesla s dva vesla. Ja sam vidio loju. To je loja u kojoj on vesla. Na provi je veliki feral. Danas je bonaca, kaže otac za stolom, neka mali ide, neka ide, bonaca je kalma. Noćas. To kad je kalma onda je još više bonaca. Onda je bonaca kao ulje. Onda se more ne miče. Ja idem na more. Majka stavlja hranu za nas u očevu koficu upletenu od pruća. Bronzinić s poklopcem, a unutra gulaš. Ja volim gulaš. I bevandu je majka napravila za nas dva koji idemo na more. Pavulin ne ide ne more jer njegov otac nije ribar pa on ne zna što je to na more. A ne znam ni ja. Nisam nikad bio. Nono kaže da se ne naginjem priko bande od broda da ne padnem u more. Meni su se noge tresle od nečega. Bonaca kalma. Bonaca kako ulje. Idemo. “I neka mali ponese toplu košulju. Na more je friško”, kaže nono. “Danas sam vidio mravinjak, puno puno mravi. Neki su imali krila”, kažem ja. “To je dobro”, kaže nono, “to da je dobro”. To hoće reć da ćemo noćas uloviti puno sardel. Mravi su kao sardele pod feralom, rekao je nono. Nisam nikad vidio žive sardele. A otac kaže da one igraju, da one skaču iz mora kad ih je puno jer se vesele svjetlu. Njih je strah kad je mrak da ih ne pojede dupin pa se skupljaju pod feral jer vole svjetlo. I mene je strah. Je li dupin može skočiti u brod? Ali to ne smijem nikoga pitatat. Znam da bi mi se rugali.

Loja mog oca je lijepa. A levut je puno veći jer on ima mrežu koja je velika. U levutu su već bili levutori. To su levutori koji su u levutu. Njih ima puno jer oni vuku mrežu. Oni sjede na mreži pokrivenoj tendom na krmi levuta. Treba najprije ući u levut pa preko njega u našu loju koja je vezana za krmu levuta. Brod miriše na katran, na loj. Brod miriše na daljinu, na daleko more kojega ja nisam nikad dodirnuo. I još nekako miriše. Ja ne znam imena tim mirisima. I na ribu miriše. I još na nešto. Otac pazi da ne padnem preko konopa. Debeli su konopi. Jaki pa ne mogu puknut. Brod nije nepomičan kao riva. Brod se stalno malo miče. I jako se miče kad su valovi. More se uvijek miče. More je uvijek živo. More nikad ne može stati. Sve što je živo, miče se. More je živo. More diše. More je ogromno. I uvijek je novo. Se što u more padne, more sakrije. Ništa u moru nije stalno, ni čvrsto. U moru se potone ili se lebdi iznad dubine. Naša barka je jaka. Ona ne može potonuti. Nju more ljulja kao kad se ljuljačka ljulja. Na kampanelu Kaštela tuče zvon. Tuku sati. Udarilo je četiri puta, pa onda opet četiri puta. Otac mi je pomogao da uđem u njegovu loju gdje on po noći vesla. Ogroman je feral na provi. On noću svijetli. Ja ću noćas vidjeti kako svijetli. Velika je staklena, ne znam kao se zove, a unutra su dvije redine. Tako je rekao svićor. On se brine o svjetlu. Rekao je da je stavio nove redine u feral. Komadić kruha bacio sam u more. Skupile su se bukvine, jato bukvina. Igraju, jure da otkinu komadić kruha od grudve zgnječene prstima. Otac i svićor pričaju o vremenu, da je bonaca kolma, da nema maistrala, da je prijužje, da će sutra jugo, da je dobar sinjal od ribe, da su prošle noći ujali četrdeset kvintali na Garke Ploce. Kakve su to ploče? Jesu li gorke? Vidjet ćeš, kaže otac, vidjet ćeš. Još svi sjede. Kad ćemo krenuti? Svi se nečemu smiju. A ja mislim o gorkim pločama, mislim jesu li stvarno gorke. Još nekoga čekamo. Kad će Mikulica, uvijek je zadnji!  A onda je opet udarila ura na Kaštilu četiri puta. To se zove repetivat, to se zove ponoviti za one koji nisu sigurni koliko su puta čuli da je udarila ura. Svi znaju koliko je sati jer mi imamo sat visoko iznad krovova kuća, veliki kameni sat koji tuče ure. Svi znaju koliko je sati. A ima i nebeski sat. Mene je nono naučil kako se gledaju ure na nebeskoj uri. Ja znam kako se zvijezde zovu i koliko će biti uri kad izađe Petrov Veli Križ. Jedan je ribar odriješil cime, a iz levta začula se buka motora. Svaki levut ima svoje ime po imenu glavnog svićara. Jedan je “Bepica”, drugi je “Antić”, treći je “Bjazić”, četvrti je “Bulino”, peti je “Guslica”, šesti je “Cenci Boceta”, a naš nije po ničijem imenu nego po svom i zove se “Durmitor”. Baš lijepo ime. Ne znam zašto je lijepo, ali čini mi se da je snažno, a i velik je “Durmitor”, najveći od svih levuta. Miriše na sardele koje koje je Durmitor lovil. Puno je levuta. Neki još nisu krenuli. Čuju se motori koji se pale u levutima. Svićari vezuju loje i borke za levute. To se zove u remurć, jer loje nemaju motore pa ih poteže levut. Svaki levut vuče dvije loje i jednu borku. Borka je najmanja. U borki je barker, a u loji šijavac i svićor. Krenuli smo. Vozimo prema Punti. Nikad nisam vidio što je iza Punte. Sanjao sam prošle noći da je more u mom dvorištu, da je dvorište veliko more i da na njemu plivaju barke s upaljenim feralima. Ja sam bio šijavac i veslao sam kao moj otac. Kuće su u moru bile okrenute naopako, a dna nije bilo, nego je umjesto dna bilo nebo. I dva oblaka su bila na nebu, ali su bila na dnu mora. Strašno duboka jama! Ako potonemo! Uplašio sam se te dubine koja je duboka kao nebo. Otac se nije plašio. On je sjedio na banku loje i jil brujet, i iz pota pil bevandu. On se nije bojao dubine. Veliki je feral obasjao more. Bilo je to sunce, ali svijetlilo je iz dubine mora. Čuvao sam svoj san da se ne probudim brzo. Jer bilo je lijepo imati more u svom dvorištu. Čitavo more sa ribama. Ali brzo je moj san ugašen kao svijeća, kao feral na provi i nestalo je more iz mog sna. Loja treperi na udarcima vala u provu. Konop remurća je zategnut i naša loja klizi površinom mora prema Punti. Što je iza Punte. Zamišljam da su iza Punte velike kuće. Da je tamo grad i puno ljudi i brodova. Osjećam kako u mojim koljenima nešto treperi. Osjećam kako ta loja treperi skupa sa mnom. Na boku su dva velika vesla, i greda koja se zove jaram. Na njenim krajevima su škarmi za koje se zapne štrop da drži veslo kojim se vesla. Jedna grudva loja omotana komadom mreže zataknuta o bok. To je za namazat mjesto gdje veslo tare o škaram. Onda se namaže da veslo kliže, da bude lakše veslati. “Sve ćeš vidjeti”, kaže otac, “a sad večeraj”. Prvi put večeram na brodu iz limenog tanjura. Jedem gulaš i umačem kruh. Ja večeram kao i ribari. Otac jede češnjak. Grize ga i otpuhuje koru u more. Svićor se zove Visko Janko. Svi ga zovu Visko Janko, jer ima još jedan Visko, ali samo je on Visko Janko. On je mali čovjek s cigaretom u ustima i s kapom na frontin. Cigaretu drži stalno u ustima dok ne izgori do kraja. A onda je otpuhne u more. I priča s cigaretom u ustima tako da ona ide gore dole kako on govori. “Jučer su Andrijici utekle ribe ispod olova”, kaže Visko, “trebalo je zapasat ranije, a on je čekao. Noćas ćemo ih mi. Nama je ista posta gdje su Andrijici utekle ribe. Noćas ćemo ih mi. Garke Ploce su dobra posta. Valja ranije pasat, ranije”, a cigareta u ustima mu je išla gore dolje dok je govorio. “Vidit ćemo ima li kaleba na posti. Kaleb je najboji svićor. Kad kaleb lezi na posti to je sinjal da su ribe soto”, rekao je Visko Janko i ispljunuo ostatak cigarete u more. “Ribe su soto kad kaleb leži na posti” kaže svićor Visko Janko. A ne vide se. On zna po galebima. Galebi imaju dobar vid. Galebi vide ono što ljudi ne vide. Oni znaju da su ribe ispod njih u dubini. Oni ih vide. Brod miriše po friškinu. To je miris od ribe i luštre su svugdje zalijepljene na bokovima broda. Meni je drag miris friškina. To kad je brod pun ribe pa kad brod miriše po friškinu. Vesla su na boku loje. Dugačka vesla kojima moj otac vesla. On je jak. On po noći vesla. I jarbol je sa strane. Ali jarbol se više ne koristi jer levut vuče loju, a levut ima arana. Tako se zove motor. Aran. Da je aran dobar. On vuče tri broda iza krme levuta. A prije je bilo na vesla, a sad je aran kaže Visko Janko. Ribari su počeli večerati jer skoro će noć. Sunce se spušta i još malo pa će u more. “Sunce je smočilo nogu” kaže Visko Janko. Ja gledam sunce, a sunce je smočilo ne samo nogu nego obe i cijelo tijelo i samo mu se glava vidi na površini mora, velika, crvena kako pliva. Motor je smanjio buku i levut je usporio. Pred nama su se pojavile debele kamene ploče koso nagnute prema moru. A ja sam mislio da će biti grad. Veliki, nepoznati. “Ovo se zvu Garke Ploce”, kaže mi otac, “stigli smo”. Utihnuo je motor i sidro je s krme levuta bačeno u more.  Svi su se brodovi vezali za kraj. “Bonaca je noćas kako ulje” rekao je Visko Janko. “Vidi kalebe kako leže na posti” rekao je Visko Janko. “Noćas će igrat”, kaže moj otac. Zamišljam tu igru ribe pod feralom. Riba je ispod nas. Bacam komadiće hrane u more i gledam kako se bukvine i ušate roje kao mravi oko komadića kruha i ostataka gulaša od naše večere. Otac je grudvom loja umatanom u komad mreže namazao žirune vesla gdje se stavlja štrop oko škarma. To se maže lojem da je lakše veslati, da vesla ne zapinju. Veslati je teško, a kad je namazano lojem onda je lakše. Bit će noćas ribe. Visko Janko odriješio je loju od levuta i otac je lagano veslima na krmi okrenuo brod prema pučini i brod je počeo lagano kliziti. Visko Janko je na provi pompom pumpao feral, a onda je zapalio komad papira i prinio feralu. Planule su redina u staklenoj lopti ferala i počele su se žarit i svijetlit sve jače i jače. Miriše petrolej. Volim miris petroleja i miris friškina. Ne znam zašto mi se noge tresu. Ne bojim se ničega, a noge mi se tresu. Puno je mravi bilo oko mravinjaka. Bilo ih je i s krilima. “Bit će puno sardel! Kad vidiš mrave, to hoće reć da će ti otac ulovit sardele”, rekao je nono. Počele su se na nebu vidjeti zvijezde. I ribe znaju koje su zvijezde na nebu i po njima se kreću kako se zvijezde vrte na nebu, a ribe se vrte pod morem. One znaju svoje puteve i ribari znaju njihove puteve i tako ih love. Svjetlo ferala napravilo je oko naše loje veliki svijetlo modri krug, a okolo svjetla je veliki, ogromi mrak. Vjetra nema. Visko Janko baca u more kuglice zgnječenog kruha. “Kurent je iz levanta”, rekao je, “ni puno kurenta.” Doplivala je odnekud iz mraka jedna jaglica. Vijuga po samoj površini i dopliva do ruba loje. Pa dopliva druga, a onda su nestale. Kamo su otišle jaglice? Leptirice lete oko ferala, ali sardela još nema. Visko Janko stoji u purteli na provi i trbuhom leži preko boka broda. On gleda kad će se pojaviti sardele. I ja gledam, ali ne vidi se ništa. Samo leptirice lete oko ferala. Sardela nema, a ja sam očekivao da će se pojaviti odmah, da vidim kako to igraju sardele. Ali more je duboko i one se možda kriju u dubini. Galebovi koji su ležali na ovom mjestu znali su da su ribe soto. Oni znaju. Oni se ne mogu prevariti. Po njima se zna. Valja čekati. More je duboko, a svjetlo ferala prodire u dubinu, duboko, duboko. Visko Janko priča mom ocu o sinu koji je pobjegao u Italiju. Svi mladi bježe. Oni su bili, a bilo ih je pet sve mladi, osamnaest – dvadeset godina. Mlado – ludo. I ukrali brod, loju od Mikićovih i utekli na vesla. Cilu noć na vesla. Bonaca, a Tremiti daleko. Sad su u logoru u Italiji. To se zove Kremona, taj logor. A da će u Amerike. A nebo je puno zvijezda. A ja znam kako se neke zovu. Znam gdje je Tramontana, i gdje su Kari, znam gdje je Petrov Veli Križ i gdje su Šćapi i gdje su Vlašići. Mene je nono naučio. A da im je u logoru dobro, da je dobra spiza, da su primili nekidan pismo. A da je u Amerike dobro. Da ima barbu koji će ga dignut u Amerike. On da ide na more u Amerike. Taj barba. A tamo se lovi puno. I da će ga barba dignut u Amerike. Kako se to digne u Amerike? To nisam znao. Puši Visko Janko na provi stojeći u purteli i pumpa pumpom feral da bolje svijetli. Cigareta mu je igrala u ustima dok je pričao, a noć je bila ogromna, noć je bila od dna mora pa sve do neba. Otac je veslao lagano. “Badni od marka” zapovijedao je Visko Janko mom ocu. “Badni od mraka”, odgovarao je moj otac da potvrdi kako je čuo komandu i onda jače gurne desno veslo. “Od mraka” to je desna strana broda, jer feral je s lijeve strane pa je mrak s desne. Doznao sam brzo da se ta strana zove “od sviće”. “Tako, tako, badni malo od sviće”, zapovjedio je Visko Janko. “Od sviće” ponavlja moj otac. “Tako obe” a moj otac “tako obe” i veslao s oba vesla. Odnekud je na moj rukav sletio krilati mrav. Je li to onaj isti iz mravinjaka koji sam jutros vidio? Odakle je on doletio. Je li mi donio vijest da će početi igrati sardele. Da će ih biti kao marava? “A mogao ih je uhvatiti borbeni”, rekao je Visko Janko, “Sad bi bili u zatvoru.”  A ta Kremona. A da je dobra spiza, piše.” Noć postaje sve noćnija. Borbeni da ih je tražio. Veliki krug svjetla širi se u dubinu. A dno se ne vidi. Duboko je jako jako. Hoće li ribe naći put do našega broda? Hoće li prepoznati koje su njihove zvijezde na nebu? “Izletila je jedna de prova” rekao je Visko Janko. Digao se Visko Janko na kuvertu i gleda negdje ispred prove, u mrak. “De prova igraju. Sad će igra doć na nas. Čuješ ih kako igraju”, rekao je Visko Janko pokazujući rukom u daljinu. Igra da će doć na nas. Noge mi drhte od neke zime, a toplo je. A opet mi noge drhte. Trepeću. Otac se nagnuo preko desne strane loje i pogledao u dubinu. “Evo ih na nas, počele su se dizati.” Pogledao sam i ja u dubinu. Duboko duboko vidio sam nekoliko riba. Jedva su se nazirale dvije tri ribe, a Visko Janko je vikno: “Ovo ih igrom na nas!” Čuo se šum kao kad kiša pada, kao krupne kapi koje padaju na površinu vode. A onda je površina mora zapjenila. Praska more na sve strane. Veliko jato sardela odjednom je ispunilo osvijetljeni krug mora. Pa je jedno jato krenulo okolo, pa drugo jato je odjednom iz dubine kreće prema površini. Skaču sardele iz mora pa opet rone u dubinu, pa drugo jato okolo, pa opet u dubinu. Pleše riba a muzika se morska čuje. Čini mi se da je čujem. Iz dubine. Tiha muzika mora. Pa su opet ribe poludjele. Skaču na sve strane. Praska more. Muzika mora postaje sve brža.Visko Janko opet je zapalio cigaretu. Priča Visko Janko mom ocu kad su bili na Garke Ploce ujali vagun. Dvi loje napunili i levut. Svi brodi puni. A skuše su bile paaaa. Vele skuše paaa. A noćas je vidit skuše. Otac mi kaže da valja ić leć pod provu. Da ćemo noćas zavarć. To kad se riba okruži mrežom. To se zove zavarć. Kako je to kad se zavarze? To će bit noćas. A da sada moram ić leć pod provu jer poslije kad se ide zavarć neću moć spavat. Ja da neću, da ne mogu, da mi se ne spi, da je riba, da igra, da kako ću sada. A da moram, kaže otac, da moram, da je malo vremena, da djeca moraju. A pojacu neka prostrem, njegovu i na njoj neka spavam. Ležim na pojaci pod provom. Vonja friškin. Kad se pomaknem, šuška lišće od kukuruza u pojaci. Iznad mene plafon od kuverte koji mogu dodirnuti rukom. Na plafonu zalijepljene luštre riblje. Milijun luštara. Gulim ih, ali sve je od luštara. Kako ću zaspati, a riba igra. Čujem kako igra, kako skače. Ribe su poludjele. A ja moram baš sada spavat. Baš sada. Moram, jer poslije ćemo zavarć. Doć će levut s velikom mrežom. Miriše friškin. “Badni od mraka”, zapovijeda Visko Janko. “Badni od mraka”, ponavlja moj otac. Virim ispod prove, a očeve ruke s dva ogromna vesla idu gore dolje pa naprijed, pa natrag, pa opet gore pa dolje, a iznad očevih ruku zvijezde. Penju se očeve ruke prema zvijezdama, pa se spuštaju, pa voga, to je prema naprijed, pa šija, to je prema natrag. To sam naučio. I od mraka to je desnim, a od sviće to je lijevim veslom. Pokušavam zaspat. Zatvorim oči, ali uvijek vidim ribe kako igraju. Vidim ih kao a gledam, a ne gledam jer moram spavat. Ali sve pucketa kao da barka gori. Bojim se. Pucketanje ne prestaje. Pitam oca što je to. On kaže da to nije ništa. Kako nije ništa kad pucketa. Ma to na dnu mora da puca morska trava i neka spavam da je to brak, a to da je trava što raste na dnu mora pa noću pucketa. Opet zatvaram oči i slušam kako puca morske trava. Na dnu mora. A da to nije ništa. Kako to trava može pucati? I čuje se ccc pa ccc pa opet ccc i tako cijelu noć ccc pa ccc. Spavati ne mogu. Gledam, virim ispod prove, a nebo sve do mora s milijun zvijezda. Vlašići su nasred neba i Šćapi za njima. Dodirne ih moj otac veslom. Vlašiće i Šćape i Petrov veli križ i Petrov mali križ. Da moram zaspati zapovijeda mi otac, da moram jer da ćemo zavarć, a ja da još nisam zaspao. Opet zatvaram oči, ali u mraku zatvorenih očiju gledam zvijezde. Puno je nebo zvijezda. A nisu. Počele su se micat. Kad ih je moj otac dodirnuo veslom poludjele su zvijezde. A to su sardele. Plivaju po nebu na sve strane u jatima. Pa kruže. Pa plešu. Jedno jato su Vlašići. I Morko i Maneta i tri brata Ivaneta i Jurko i Burko i Moli Manjurko. To ih je osam, ali se Moli Manjurko ne vidi, rekao je nono. “Tu sam!”, rekao je Mali Manjurko, “Tu sam !” i smijao se, a bio je bos i u kratkim hlaćama. “Sada je ljeto”, rekao je, “pa idemo bosi”. A onda je nestao. Vratio se među svoju braću Vlašiće. Ali nisu to Vlašići. To su ribe pa skaču, pa igraju. Naš je brod na nebu s ogromnim feralom. To je mjesec. A moj otac vesla na nebu među sardelama. Njegove ruke ih dodiruju. Njegove ruke su jake. Noćas ćemo mrežom loviti zvijezde. Sve ih je više. Igraju kao lude. Sardele. Kad skoče iz mora bljesne srebro njihovih trbuha. Nebo je puno riba. Pa to su mravi koji trče, neki imaju krila pa lete. Dva velika oblaka mrava polako plove nebom i prilaze našoj barci sve bliže pa onda se rasprsnu na sve strane kao iskre i skaču i udaraju repovima po površini mora. To su sardele i skuše. “Ima i skuša”, rekao je otac i ja sam se probudio. “Ima ih, bogami, ima i skuša!”, kaže otac Viskotu Jankotu. A ja hoću vidjet skuše, ali moram se pravit da spavam jer poslije ćemo zavarć. Tresem se od nečega, a nije mi zima. A noge mi trepere.  “Levutoooori, jesteee prooooontiii! Holte vonka!”, vikao je s prove Visko Janko. A ja sam morao ležati pod provom dugo dugo. Po pajolima se čulo kako skače nešto. Skočio sam s pojace i udario glavom u nisku palubu loje. Bila je to skuša koju je otac bacio u brod da me probudi. Skočio sam da uhvatim skušu. Skakala je kao luda po pajolima i klapala. Uhvatio sam je, ali mi je ispala jer je klizava. A onda sam je stisnuo s obje ruke. Drhti skuša, trese se, a ja se tresem još više od skuše. Da me netko dotakne, primijetio bi kako se tresem. Mreža je već bila u velikom krugu oko naše loje. Levutori s levuta potežu mrežu, a miljuni riba kruže ispod loje duboko, duboko. Dolijeću iz mraka kaukali. To su kaukali, rekao mi je otac, oni su osjetili miris friškina pa su doletjeli iz svojih rupa na obali da se najedu živih sardela. Slete do naše mreže pa uhvate sardelu i odlete. Levutori se smiju, veselje na levutu. Visko Janko došao je usred broda pa sve stvari skupio i stavio pod provu i smotao pojace na kojima se spava. “Prisipat ćemo” rekao je, “prisipat ćemo”, a to kad se riba jonkom  prebacuje iz mreže u brod. “A ja gdje ću?” “A ti ćeš na kuvertu i budi miran!”, rekao je Visko Janko, “prisipat ćemo”. Riba zbijena u mreži počinje vriti, prskati, skakati, luštre prskaju na sve strane i lijepe se za bocu ferala. Počinje prisipanje. Jonka zaranja među ribe i ribari je velikom drškom potežu kroz more da se napuni pa je konopom vuku gore i isprazne u našu loju. Brod drhti od udaranja ribljih repova po pajolima. Sve vrije u brodu od žive rijeke sardela i skuša koja se izlijeva iz jonke. Pa opet jonka kroz more i u našu loju. Držim u ruci sardelu. Još je živa. U očima joj se vidi dubina mora. Ona ne zna što joj se dogodilo. Ona gleda mene, a ja gledam nju. Ona misli da sam ja dupin i da ću je pojesti. Sva je od srebra, od dubine mora, od daljine, još je u zaletu da iskoči da se zavrti. Ona je spavala na dnu mora među travom koja pucketa kao i moja slamnjača od kukuruzovog lišća. Ona je sanjala kao i ja da je zvijezda, a sad je ta srebrna zvijezda, što drhti u mojoj ruci, pala s neba u našu barku. Živa. Još je živa, ali se polako smiruje i sve manje titra. Naša je barka pod teretom dobro uronila u more. Još malo i bit će puna. Na horizontu nebo postaje crveno, i oči mog oca su crvene jer on ne spava, a štiva  naše barke vrije od valova srebra koji se ulijevaju iz jonke u nju. Ne znam što mi se dogodilo odjednom. Jesam li pao ili sam skočio među ribe u štivu broda. Odjedanput propao sam među ribe. Koje su treperile. Otac se uplašio mog pada, ali nije mi bilo ništa, a onda su se svi počeli smijati. Baš svi. I nitko se nije na mene ljutio. A onda su bacili u brod još jednu jonku žive ribe da bi me uplašili. Nisam se plašio. Ja sam bio kao riba među miljunima riba. I ja sam imao ljuske kao sardela po rukama i po licu. Otac je uhvatio jednu malu lignju i živu je pojeo. Da je dobra, rekao je i smijao se i svi su bili veseli. Da je dobra rekao je i žvakao živu lignju. “Sedamdeset kvintala”, rekao je Visko Janko, a otac je rekao “Vagun! Bit će vagun! Vagun, to je kad otac zaradi puno novaca. Vagun to je kao milijun, guuun – iljuuun uuun i uuun. To je puno. Majka će kupiti plin, svi imaju plin, pa ćemo i mi kuhati na plin. Na istoku se nebo sve više rumeni i debele kamene ploče postaju rumene. Dolijeću kalebi sa svih strana. Trepere sardele s glavom u oku mreže. Kalebi ih gutaju pa odlijeću, pa se vraćaju, pa opet odlijeću. A sve ih je više. Kao da će pojesti sve što smo ulovili. Kaukala više nema. Oni spavaju sada u svojim rupama na obali. Oni su noćne ptice. Najeli se živih sardela noćas pa sad spavaju u gnijezdima i sanjaju sardele. Naša loja je puna, i druga je loja puna ribe i levut je dobro utonuo pod teretom ribe. Ogromno sunce dodiruje more. Sad će se odvojiti od mora. Mreža je već na brodu, a milijuni luštri sardela rasipaju se u dubinu osvijetljeni kosim zrakama sunca. Bonaca je. I tišina je. A jutro je ogromno kao čitav svijet. Naši su brodi usred jutra. Jedan prekooceanski brod lagano klizi na horizontu. Levutori dižu sidro iz dubine. Škripi konop i miriše mreža, a ja sjedim na rubu kuverte i moje bose noge još su među ribama koje se više ne miču. Moje su noge kao dvije ribe pune luštri koje su se zalijepile za moju kožu. I na rukama i na licu pun sam luštara. Otac stavlja u koficu velike skuše. Kaže mi otac: “Ovo ćeš ti odnit doma. Ovo ćeš ti susidima.” Kad otac ulovi onda ja nosim susjedima ribu i teta Mariji. A ona me uvijek blagoslovi. Kaže “Sinko, neka je s blagoslovon” i kad uzme ribu u praznu terinu prospe šaku krupne soli “Neka je s blagosovon i, koliko zrna soli, toliko kvintali ribe.” Sidro je već na kuverti levuta, a onda ta-ta-ta-ta-ta javi se aran s krme Durmitora. Visko Janko baci debeli konop s prove naše loje na levut da je vežu, a za našu loju vezana je druga loja, a iza nje borka. I levut krene, a za njim tri broda jedan za drugim vezani barbitama upute se prema Punti. A poslije nekoliko noći terina se opet napuni i teta Marija me opet blagoslovi i prospe šaku soli u terinu. Ja znam da je nono već na rivi i da čeka vijest. Ja znam da on gleda preko parapeta od mula prema Punti. Sigurno su ulovili kad ih nema. A da nismo ulovili, bili bismo već na rivi. Zna on da smo ulovili i po mravima i po zvijezdama i po tome što nas nema. A svi pitaju kad će. Svi su na rivi. Svi gledaju prema Punti. A na Punti ništa. Mi smo iza, a iza se ne vidi. Punta je ispred prove našega levuta. Punta je sada od zlata rumena. Prolazimo je, ali iza punte je druga punta. E iza ove će, kad je prođemo, onda će nas nono vidjet. Levut je napravio veliki luk i naši su brodi ušli u Valu na putu prema fabrici gdje ćemo iskrcat ribu. Sada nas vide. I nono nas vidi. On već zna koliko smo ulovili. On dobro vidi na daleko. A vijest je već sigurno krenula da je Durmitor ofangol, to kad se ulovi puno, a to se vidi iz daleka, to se zna. A nono zna bolje od svih. A vijest ide od jednog do drugog. I vijest krene pa se penje strmim ulicama.

– A ku je ujol?
– Durmitor.
– A di?
– Na Garke Ploce.
– A koko?
– A ofangali su! Bit će vagun!

I vijest krene, a da nije ni stigla. I znaju je i oni koji još nisu ni oči otvorili u svojim kamarama, a onda otvarju oči, pa škure, pa pitaju:

– A ku?
– A di?
– A koko?

I svi znaju da će se danas peći sardele na gradelama i da će se dimit, i da će sve ulice mirisati pečenim sardelama i skušama, a vijest ide dalje sve do zadnjih kuća. I do naše kuće je već došla i moja majka misli e sad ćemo moći kupit plin za kuhat na plin. Svi imaju plin, a mi kuhamo na drva, a kad je plin samo okreneš dugme i kuhaš. A mi na drva. Vidio sam ja plin u teta Marije. Oganj je modri i samo okreneš botun, a on se pali. I opet okreneš botun i oganj se gasi. I mi ćemo imat plin. Pristali smo našim brodima ispod fabrike, a svi su došli iz fabrike i svi govore “vagun”, “Durmitor ujol vagun!”, “Garke Ploce!”, “vagun!”. Sad će svi puniti kašete sardelama i slagati ih na balancun da ih izmjere, ali ja moram odmah s teškom koficom skuša doma jer da treba podijeliti sudjedima. Majka me dugo prala u drvenom maštilu sapunom i toplom vodom i bruškinom skidala s mene luštre od ribe. “Ma kako te je otac pustio tako među ribe. Bilo je luštrih svugdje i po licu i u kosi i po rukama. A noge su bile kao dvije ribe i majka ih je strugala bruškinom kao kad nožem čisti ribu. Rekla je majka da smrdim friškinom, a ja sam joj rekao da mirišem. A onda mi je dala čistu robu i očešljala me, a onda mi je dala terinu i napunila u nju skuše. “Ovo je prvo za teta Mariju, a posli ćeš drugima”, rekla je “prvo za teta Mariju!” Otišao sam bosonog niz ulicu noseći terinu skuša. Pavulin je još spavao kad sam došao na njihova vrata. Otvorila mi je njegova nona. “Sinko, Bog te blagoslovil!” rekla je teta Marija kad me ugledala s terinom skuša na vratima “neka je s blagoslovon!” Uzela je terinu i stavljala jednu po jednu skušu u teću. “A lipe su!”, rekla je teta Marija, “lipe su” pa onda prosula šaku soli u praznu terinu: “I koko zarnih soli, toko kvintolih ribe!” Teta Marijin blagoslov pretvorit će zrna soli u kvintale srebrnih sardela. Pavulin još spava. On nema pojma. On ne zna što je to ić na more. A ja znam. Ja volim miris friškina.