Ljetne su noći jako tople pa se ne može spavati u sobi. Ja mogu, ali stariji ne mogu. Kažu da je vruće i da se ne može spavati od vrućine. Meni je drago kad stariji ne mogu spavati od vrućine jer onda idemo spavati na hladić. To se zove spavati na hladić. Ispred kuće je velika kamena terasa do koje vode stepenice s ulice. Okrenuta je prema brdu. Onda svi idemo spavati na hladić. Samo otac ne spava s nama. On ide na more po noći jer on lovi sardele. On je šijavac u loji i po cijelu noć vesla u loji. Na terasu stavimo slamnjače od kukuruzovine i legnemo. Ja uvijek legnem blizu nonota jer on mi priča. A ja volim njegove priče. On poznaje zvijezde. On zvijezdama zna imena. Zvijezde su važne za ribare jer po zvijezdama znaju kamo će ploviti. I sardele poznaju zvijezde, kaže nono, jer se dižu sa dna kad se pojave njihve zvijezde i onda se vesele i skaču po površini mora ispod ribarskog ferala koji svijetli jakim jakim svjetlom. Onda ih ribari love velikom mrežom. Zato otac noću ne spava. Ali i on gleda zvijezde kao i mi. Otići ću jednoga dana s ocem na more. Moram vidjeti zvijezde zbog kojih se sardele dižu iz dubine mora i skaču ispod ferala. Moram vidjeti žive sardele. Ja nikada nisam vidio žive sardele u moru. Uvijek vidim one koje se ne miču, koje otac donese ujutro u kašeti. A sad znam plivati pa će me otac povesti na more. Moram vidjeti morske zvijezde. One su sigurno drugačije nego ove na hladić kojih ima tako puno puno. Evo ga, sad se vide tri zvijezde, još treba izaći jedna. To je Petrov veli križ.  Zvijezda po zvijezda. Četiri zvijezde u obliku križa. Onda se penju polako polako iznad brda sve četiri zvijezde kao veliki križ. Pa iza Petrovog velog križa penje se iznad brda Petrov mali križ. Svijetle tako dva križa na nebu punom zvijezda koje sve imaju imena. Počinje terin, rekao je nono. Blagi povjetarac stigao je s brda preko polja do naše terase. Noćni vjetrić koji donosi svježinu brda, mirise polja i briše znoj s lica. Miriše koromač. Prepoznajem taj miris među mnogim drugim koji se miješaju s njim. Miriše Pardosovica. To je nonino brdo gdje stanuju vile. Ona ih je puno puta vidjela kad je bila mala. Sviraju zrikavci u suhoj ljetnoj travi, ali čuje se kao da su ovdje na terasi. Ri ri ri-ri-ri. Svira noć sviralima tih malih nevidljivih svirača u travi ri-ri-ri, a terin donosi njihovu svirku do naše terase. Sviraju mali nevidljivi svirci po cijelu noć ri-ri-ri-ri-ri. Tako svira naša noć. Naša terasa ima provu kao vapor. Jedan ugao je šiljast kao prova. Baš kao prova vapora što siječe valove. Mi noćas putujemo tim našim brodom od kamena pod zvijezdama. Šumi nešto kao kad šumi more. Noćna su polja postala more. Noć je velika kao ocean i vide se samo zvijezde. Šumi more. Baš kao pravo more. Osjećam šum mora jer mi plovimo našim kamenim brodom. Ne mogu spavati. Nono mi je rekao da će uskoro izaći Vlašići. Čekam Vlašiće, kad će se Vlašići pojaviti iza brda.  Nono je kapetan našeg brod. On poznaje zvijezde. Nono kaže da Vlašića ima osam. Čekam da izađu Vlašići. Nono zna njihova imena. Naučio me. Najprije Morko pak Maneta i tri Ivaneta, Jurko, Burko i mali Manjurko. Mali Manjurko je toliko mali da se ne vidi. Zna se da je među Vlašićima, ali on se ne vidi. Kad budem veliki kupit ću dalekozor da vidim maloga Manjurkota. Ponavljam imena. Je li prije Jurko ili Burko? Prije je Jurko, kaže nono. Jurko, Burko i Manjurko. Tri Ivaneta i tri Urka, a samo jedan Morko i jedan Maneta i četiri Aneta. I Orko i Urko. Možda ću ga ja vidjeti, maloga Manjurkota. Kad će izaći Vlašići? To je dugo. Treba puno čekati. A kako to nono zna da će baš iznad brda Orlovica izaći Vlašići? On je kapetan našeg broda kojim noćas plovimo. On mora znati. Kako Vlašići znaju gdje je brdo Orlovica? Znaju, kaže nono, jer uvijek idu istim putem. A zašto idu istim putem? Zašto ne skrenu jedne večeri pa da izađu iznad brda Huma ili iznad nonine Pardosovice? Je li vile znaju kako ze zovu Vlašići? Svakoj zvijezdi bog je odredio njen put, kaže nono, i ona mora ići tim putem po nebu. A zašto je bog tako strog kad ne dopušta zvijezdama da se igraju, da skaču gdje je njih volja, kao vile koje plešu kad je mjesečina na noninoj Pardosovici? Nono je rekao da na nebu postoji red i da se sve unaprijed zna, i da se sve vrti, i da su zvijezde isto tako sunca kao i Sunce samo se nama čini da su male jer su jako jako jako daleko. A što je iza njih? Iza njih nije ništa, rekao je nono. A što je to ništa? A ništa nije ništa, rekao je nono. A ako ništa nije ništa onda je nešto?, rekao sam ja. A to nešto je ništa, rekao je nono. A kako nešto može biti ništa? A može kad je ništa, rekao je nono. A što je iza ništa? “Ne znam”, rekao je nono. “Ne znam! Bog zna što je iza ništa”, kaže nono. A što je iza iza? Iza svih iza? “Evo počeli se izlaziti Vlašići”, kaže nono.  “Sad je jedanaest sati.” Kako ti znaš, kad još nije tuklo zvono na Kaštelu? “Znam ja po Vlašićima”, rekao je nono. “Znam nebeski sat”. Kakav je to golemi nebeski sat? Još nisu svi Vlašići izašli iznad brda, a oglasio se sat s Kaštela na rivi. “Broji!”, rekao je nono. Najprije je udarilo zvono četiri puta pa onda drugačijim zvukom, malo tišim, jedanaest puta. Kako Vlašići znaju u koliko sati će se pojaviti na brdu Orlovica? Sad su već svi nad brdom, jedino se maloga Manjurkota ne vidi. A možda ga i nema, možda se izgubio na putu. “Nije”, rekao je nono. “Tu je sa svojom braćom Vlašićima. Mora ih biti osam. Jer na nebu je red”, rekao je nono. “Iza Vlašića pojavit će se Šćapi, pa onda zvijezda Smokvenica, pa Gvardijule, a iza Gvardijula je velika zvijezda Pizdukalo koja se pali na kraju noći. A ono iznad brda Manjarema ono su Veli kari i Mali kari. Po njima znamo gdje je Tramontana. Eno ona sjajna zvijezda je Tramontana. Tramontana je jedina zvijezda koja se ne miče. Oko nje se sve zvijezde okreću, a ona stoji uvijek na istom mjestu”, rekao je nono. A zašto stoji na istom mjestu? “Zato da bi po njoj druge zvijezde znale gdje je sjever”, rekao je nono. A zašto je važno da zvijezde znaju gdje je sjever? “Da se ne bi izgubile, da znaju put”, rekao je nono. “Jer noć je velika i mračna pa bi mogle zalutati”, rekao je nono. A zašto nije važno da znaju gdje je jug? “Kad vide gdje je sjever, onda znaju da im je jug iza leđa, a lijeva ruka je prema zapadu, a desna prema istoku”, rekao je nono. Miriše kukuruzno lišće iz naše slamarice i šušti kad se okreneš na slamnjači. Svi već spavaju, a ja i nono ležimo na leđima i gledamo nebo puno zvijezda. Naš brod siječe valove svojom provom od kamena. Čuje se šum oceana. Noć je ocean kojim plovimo. Pod zvijezdama. Što je ovo? Doletjela je iz neba jedna mala mala zvjezdica na moju ruku. Svijetli nekim čudnim zelinim svjetlom. “To je svitnjok, nemoj ga ubiti!”, rekao je nono. Mala je krijesnica sletjela s neba na moju ruku i svijetli svojim zatkom kao da je u njemu upaljena neka sičušna lampica. “To je sreća”, rekao je nono, “to je sreća! Noćas će otac uloviti puno kvintala ribe. Kad na tebe sleti svitnjok, po tome znaš da su pod feralom tvog oca guste ribe. Ja ih vidim kako igraju pod svjetlom ferala. Istekle su na nebu njihove zvijezde i sad igraju, vidiš kako igraju, kako skaču od radosti po površini jer su na nebu njihove zvijezde”, rekao je nono, “sve je u prirodi povezano.” Odjednom je krijesnica odletjela s moje ruke, mala zvjezdica s moje je ruke poletjela u nebo. “Neka”, rekao je nono, “ona nam je donijela vijest da su pod očevim feralom guste ribe!” Vjerovao sam nonotu i veselio se kvintalima sardela. Nebo iznad brda Huma postaje sve sjajnije. “Sad će izaći mjesec”, kaže nono. Nono sve zna što je na nebu. Mjesec je provirio na Humu. “Izlazi mladi mjesec”, kaže nono. “A kako ti znaš da je mjesec mlad? “Pa vidi kako je tanak kao srp.” Mjesec je mlad, a kad se napuni kao lopta onda bude star, pa se opet rodi i bude mlad, pa opet star, pa opet mlad. I opet i opet i opet. A nono neće više nikada biti mlad. Više nikada. Bio sam tužan. Ljudsko vrijeme je ravno, a mjesečevo se vrti u krugu, rekao sam na glas jer sam bio tužan. “Sve se vrti u krugu. I naše se vrijeme vrti u krugu. Ti si moj mladi mjesec”, rekao je nono. A onda smo zaspali. Na hladić.