Snig se tako zove jer je snig. Sve sliči svome imenu. Zato se zove snig. Kakva je to arija to se zna, to se ćuti u kostima. To stariji ćute i govore da je arija od sniga i da bi moglo noćas. Svi govore, a snig ne pada. Što bi to moglo noćas to ne kažu, ali to se zna. Snig! Ali ni tada ne padne snig. Kažu da je padao snig kad su bila stara vremena. A sada više nisu. Zato nema sniga. A u čitanci ima. I svi prave snjegovića i imaju sanjke i grude prave, i snjegović ima rumeni nos od mrkve i oči od ugljena crne i pjesma bude u čitanci o snijegu i njima su i danas stara vremena. Onima iz čitanke. A kod nas bude arija od sniga, ali sniga ne bude jer stara su vremen bila i više ih nema. I možda ih nikad neće ni biti. Samo na brdu se još bijeli pravi pravcati snig. Pao je prošle subote po noći. Svi govore o njemo. Kako je pao, kako je nameo, kako ga ima na Humu. Nitko nije vidio kako je pao. Ali je pao i vrh Huma je bijel. Sasvim bijel. Moram ići na brdo, moram vidjeti snig. Moram ići. Na brdu su još uvijek stara vremena. Pavulin je stariji od mene dvije godine i on zna sve, i put i kako se zove njihov vinograd na putu i on je vidio snig i taknuo ga rukom i grude je pravio od sniga i kušao ga jezikom kao bjelance kad majka izmuti jaje. To ti nisi probao nikad, kaže Pavulin, a ja kažem nisam. Nemaš pojma kako je to kad je snig, kaže Pavulin ponosan što zna a ja nemam pojma. Ja sam dvije godine mlađi. Nismo nikome rekli da idemo na Hum brati snig. Izdali bi nas. Roditelji bi nam zabranili da je opsano, da je tamo Covik ol sniga koji čuva snig da ga djeca ne ukradu.  To je naša tajna. Samo mi znamo tu našu tajnu. Tamo je put, a put je strm. Pavulin kaže da se penjemo na Himalaju. I ja mu vjerujem. To je ljepše nego Hum. Himalaja je tako daleko da mi se čini da je sve dalja što se mi više penjemo. Već postaje hladno a još nismo stigli ni do polovice puta. Ja jedino mislim o tome kako ću iznenaditi roditelje i donijeti doma grudu sniga pa makar me majka istukla boršom od kruha po golim nogama. Donijeti doma snig! Veliku loptu sniga. Bijelog bjelcatog. I svi će reći snig! Tajni snig što pada samo na brdu gdje ga čuva Covik ol sniga. Nisam se ni usudio pitati Pavulina je li opasan Covik ol sniga. Bojao sam se da će me uplašiti i da ću morati odustati od tog puta da me ne uhvati Covik ol sniga. Kuće postaju sve manje, kao igračke kojima se može igrati. Put vijuga uz brdo a ja sam sve sigurniji da se neću vratiti doma bez velike lopte sniga. Vjerovao sam Pavulinu. S njim sam puno puta tražio čavle  u prašini puta i on bi ih uvijek našao više od mene pa bismo ih ispravljali da ih možemo čekičem zakucati u drvo. On je imao pravi čekić s drvenom drškom a ja jedan mali koji je bio od francuskog ključa, ali je bio dobar. Bilo ih je više poslije kiše. Ruzinavih čavala, Ne znam zašto ih je bilo više, ali bilo ih je više. Ajmo u čavle rekao bi Pavulin kad bi prestala kiša i mi bismo otišli u čavle. Vjerovao sam Pavulinu. On je sve znao. Mirisala je kadulja, ružmarin, mirisala je tajna, naša himalajska tajna. Još se ne vidi ništa. Sniga nigdje. Pavulin najavljuje snig iza svakog gram što  strši nad nama, a kad dođemo do njega samo kamenje i grmlje pa opet tako pa opet i opet. Put je sve strmiji. Sad smo u vlasti Covika ol sniga rekao je Pavulin. A on to sigurno zna jer ne bi rekao da ne zna. A ako nas ne pusti da siđemo dolje, pitao sam ga, ako nas ne pusti? Ja znam tajnu riječ i onda će nas pustiti. Ne usuđujem se pitati ga koja je to riječ jer me je strah da bi je on mogao u strahu zaboraviti. A onda? Vjerovao sam Pavulinu. Odjednom  na odronu šljunka hrpa bijelog bjelcatog snijega kao da se nekome prosula vreća šečera. Pavulin dotrči prvi do sniga i odmah pravi veliku grudu. Izgleda kao netko tko krade nešto opasno. Uranjam prste u snig i držim ih dok me ne počnu boljeti vrhovi prstiju. Pavulin sada izgleda drukčiji. Sve izgleda drukčije na snijegu. Lice mu je crveno, oči modre košulja zelena na kvadrate. Do sada to nisam primijetio. Bilo me je strah. Možda smo začarani? Kuće su sada sasvim male da nam nitko ne može pomoći. Pavulin ne govori ništa i to me još više plaši. Vadi iz hlača košulju  i stavlja na nju  veliku loptu sniga. Onda to isto radim i ja. Osjećam da je Pavulina strah, a strah je i mene. Gledam prema vrhu, a na vrhu izlazi sunce. Ništa ne vidim. Eno ga! Covik ol sniga! Ogroman! Bijel! Raširio noge i rukom dodirnuo veliku loptu sunca. Pavulina nije bilo, on je već krenuo prema dole. Svoju  grudu umotam košuljom izvučenom iz hlača i jurim za Pavulinom. Hoće li nas stići Covik ol sniga? Bježim sam s grudom sniga. Bila je manja od Pavulinove. Stižem Pavulina. On kaže da smo sada izvan vlasti Covika ol sniga i da nam više ne može ništa. Brdo je začarano rekao je Pavulin, a da smo mi došli do same granice začaranog brda. Da smo još malo išli dalje, rekao je Pavulin, ne bismo se mogli vratiti. Okretali smo se stalno prema brdu, ali Covika ol sniga više nije bilo. Sunce se već popelo visoko nad brdo. Bio sam sretan da ću moći donijeti doma grudu sniga. Prsti nam modri od hladnoće, a košulja sasvim mokra. Silazimo strmim putem brzo. Kuće u daljini sve su veće. Trčimo prečicama i već smo u dolini. Voda kaplje iz moje košulje u kojoj gruda sniga postaje sve manja. Topi se snig i kaplju kapi vode iz košulje sve brže. Trčimo. Gruda je sve manja. Što smo bliži našim kućama gruda je sve manja i manja i manja i manja. I više je nema. Samo mokra košulja i hlače i majica i mudante i sve je mokro i hladno. Pavulin zna odgovor zašto je to tako. Osveta Covika od sniga. Ukrali smo mu dvije grude sniga, a on ih je nama uzeo i vratio na Hum. Nećemo ih donijeti kući. Uzalud smo se penjali na Himalaju. Neka to ostane naša tajna. Pavulinova  i moja.