Majka je donijela u kuhinju nešto što je mirisalo nečim što je moglo biti jako jako iz daleko. Miris je ispunio našu kuhinju prije nego što sam mogao vidjeti što to ona nosi smotano u ruci. Svjetlost petrolejke na zidu bila je prigušena. Osmjeh je majčin otkrivao da nosi u ruci nešto važno. Od vatre u kominu ostao je samo žar od rogačeva trinkuna što je svjetlucao  kao u bajci koju mi je pričala nona. Ona je  poznavala vile jer je živjela nekad davno na brdu gdje ima vila koje plešu kad je mjesečina.  Vani je puhala jaka bure i cvilile su škure od njezinih udara. Noć je bila sasvim noćna a mi smo sjedili poslije večere u toploj kuhinji. Majka je najprije podigla plamičak petrolejke i svjetlo je odjednom bilo kao za reći nešto važno, a onda je s drvene ploče stola bez riječi makla bocun s vinom i vrč za vodu, pa čaše, a to se nije smjelo dok traje priča, a priča je poslije večere trajala dugo i svi su se smijali, a onda bi nono počeo još jednu priču, i onda je majka prostrla to što je mirisalo nepoznatim mirisom i stotinu malih kvadratića raširilo se po stolu, i u njima sasvim mali crveni kvadratići i mirisao sam nešto nepoznato što je došlo iz jako jako daleko i majka je rekla zančajno: Eto! I dodala ponosno: Sad i mi imamo tovaju od najlona! i ta riječ najlon ispunila je zvukom cijelu sobu i cijelu kuću sve do tavana i učinilo mi se da nikad nisam vidio crvenu boju do te večeri pod svjetlom petrolejke i prignuo sam lice stolu da bih obrazom osjetio hladan i gladak dodir s tom blaženom najlonskom tovajom, da bih osjetio kožom te crvene kvadratiće kojih je bilo puno puno. Očarao me miris, opijao me vonj tog najlona, tog čudnovatog crvenog cvijeća koje je ispunilo sobu i svi su drugi oblici potonuli u sjenu kao nevažni samo je stol blještao crvenim cvijećem tisuća malih kvadratića i u njima još više sasvim malih kvadratića. Crvenih. Pokušao sam ih brojiti, ali nisam mogao jer ih je bilo puno i svi su bili poredani pravilno i svi u redovima i u kvadratićima po osam malih kvadratića i svi jednaki i svi pravilno poredani i nigdje nije bilo pogreške u redoslijedu. Kao da ih je netko složio tako pravilno u jednom pravcu pa u drugom pravcu pa onda koso. Da i koso su bili pravilno složeni i sve je bilo pravilno i sve je mirisalo najlonom i taj najlon se osjećao svugdje, baš svugdje i miješao se taj čudni miris s mirisom friganih girica i s mirisom kuhanog kupusa koji nisam volio, i s mirisom luka i petroleja i djed je nastavio priču gdje je bio stao u trenutku kad je majka prostirala tovaju od tog najlona i priča djedova se nastavila kao da se ništa nije dogodilo, a dogodilo se nešto veliko da je priča njegova trebala biti nevažna i ja sam mislio da će stati i da će svi i stara nona i nono i otac i majka reći kako lijepo miriše najlon. Ali djed je pričao svoju priču, a sestra i brat ionako su bili mali da njima taj najlon nije značio ništa i igrali su se ispod stola konjem od drva na kotačima i motali se djedu oko nogu dok je on pričao. Samo je meni najlon ispunio cijelu kuću svojim mirisom, svojom bojom crvenom koju nikad prije nisam vidio. Odakle je došla ta crvena boja? Odakle miris tog najlona? Sve što na otok dođe, donese vapor. Onaj što dimi i dim se diže uvis kao da brod gori. Majka taj vonj vapora ne voli i njoj se od toga povraća jer se sjeti kanala kad je jugovina i kada vapor posrće pod valovima kao da se više nikada neće podići iz dubine. Tako ona kaže. Vapor  donese te nepoznate mirise odnekud i opet ode i donese i opet otplovi iza punte pa ga nema. Pa ga opet ima kada na mulu Gluhi prihvati cime i zapne ih na kolune, najprije jednu pa trči po drugu, a cime se nategnu i kaplju kapi mora s nategnutih cima koje škripe kao da će puknuti i ljudi se iskrcavaju na rivu s valižama u ruci i nešto donose u tim valižama koje su teške. I fakini guraju kare pune nekih stvari koje stižu vaporom. Taj vapor miriše na daljine, na nešto važno i nepoznato, na dim koji kulja iz debelog dimnjaka kao da se nešto zapalilo. I taj je najlon s milijun crvenih kvadratića, sasvim crvenih, stigao na otok vaporom i bila je noć a ja sam trebao ići u svoj krevet. Pod krevetom je crno i ja se uvijek bojim tog crnog i nikad nisam pogledao što je ispod kreveta, a majka je rekla: E, sad je dosta! I da će me od stola, jer je vrijeme, ali ja se nism dao, plakao sam da neću bez tovaje u krevet i da nije vrijeme i da nije i nije. E, sad je dosta! Ponovila je majka i hladnoća je sobe bila tako hladna, a titravo je svjetlo šterika ocrtalo veliku sjenu moje majke na zidu. Kada je zatvorila vrata izdajnički, kada je škurina ispunila sobu sve do plafona, kad je ispod vunenog pokrivača toplina počela obuzimati moje hladne ruke i od straha zgrčene noge, najlonska tovaja odjednom je zasvijetlila u mraku. Crveni kvadratići rasipali su se sa svih strana pa se opet vraćali u svoje kvadratne kućice u pravilne redove i gore i dolje i koso i najlon je mirisao sve do plafona. Noć se ispunila mirisom najlona. Noć je velika kao kuća bez zvijezda i mjeseca s miljun milijuna milijuna milijuna malih crvenih kvadratića što mirišu kao nešto iz puno puno daleko.