Priče za djecu i mlade

Joško Božanić

OTOČKE PRIČE ZA DJECU

 

 

1. Pupak

Kaže majka: “Danas si navršio sedam godina. Danas ćemo vidjeti kakva će ti biti budućnost.” Uplašio sam se te riječi budućnost, možda više majčinoga glasa kako je ona izgovorila tu riječ – budućnost. Znao sam da je to jako, jako važna riječ.

Sjetio sam se kad sam prvi put čuo tu riječ. Bilo je to kad su bili Cigani došli popravljati kišobrane. Vikali su “Kišobrani, kišobrani, popravljamo kišobrane!” Bio sam sasvim mali i majka me plašila kad nisam htio jesti da će me Cigani ukrasti i staviti u vreću i od mene napraviti sapun. Nisam razumio zašto bi Cigani od mene pravili sapun kad ne jedem.

Jedna je stara Ciganka govorila tu riječ budućnost. Rekla je budućnost i gledala mojoj mami u dlan. Tada nisam znao što je to budućnost. Tada sam bio mali. Tada nisam ništa znao. A sad sam se sjetio sapuna kad je majka izgovorila tu riječ “budućnost”.

– Čuvam ja, od kad si se ti rodio, uzao tvog pupka u škafetu već sedam godina – rekla je majka. Ja sam odmah digao majicu da vidim svoj pupak. Kakav je to uzao od mog pupka? Što je to uzao od pupka?

– To  kad si se rodio onda je babica vezala uzao na tvom stomaku. Bilo je crijevo kojim si bio povezan s mojim stomakom, a onda je babica to crijevo prerezala i vezala pupak.” Je li tada počela moja budućnost kad je babica prerezala crijevo koje me spajalo sa stomakom moje majke?

– Ja sam umotala uzao tvog pupka u krpu i stavila ga zamotana u ovaj škafet od komoa među lancunima. – Majka je dohvatila  iz škafeta jednu platnenu vrećicu vezanu uzlom, a u njoj je nešto šuštalo.

– Ovo je buhač koji čuva lancune da ih ne pojedu moljci” – rekla je majka. – Moljcima smrdi buhač pa bježe. Možda bi mogli i moj pupak pojesti – pomislio sam – da nema buhača. Kako bi se onda doznalo koja će mi biti budućnost?

Prevrnula je majka nekoliko složenih lancuna koji su mirisali na čistoću i na majčinu ljutnju, jer uvijek je bila ljuta kad bih se ja provlačio ispod prostrtih lancuna na steralu gdje su se sušili lancuni.

Ispod jednoga lancuna uzela je nešto zamotano u bijelu krpu. Odmotavala je to nešto polako i pažljivo kako kad se odmotava zavoj još svježe rane. Bio je to uzao mog pupka – jedan žuti osušeni i zavezani komadić crijeva. Našeg zajedničkog crijeva. Kaže majka da je kroz to crijevo meni dolazila hrana dok sam bio u njezinu stomaku. Što je jela ona, kaže, jeo sam i ja.

– Taj uzao ćeš ti danas, kad si navršio sedam godina, pokušati odriješiti da vidimo hoćeš li znati, da vidimo kakva će ti biti budućnost.

Prošlo je ljeto i počela je jesen. Što je to jesen, ja do tada nisam znao. Kada je bilo ljeto ja nikad nisam mislio o budućnosti. Ljeto nije imalo kraj. Ljeto nije počimalo ni svršavalo. Ljeto je bilo ljeto. Cvrčci su cvrčali cijeli dan, a koji put i cijelu noć. Noću malo manje, ali su isto cvrčali. Nono bi rekao: “Sutra će biti jako vruće kad cvrčci cvrče noću.” Ali prvi put je ljeto završilo jer me majka upisala u prvi razred. Ja to ne bih primijetio da me nije upisala. Upisala mi je ime i prezime. Ja sam sada važan jer imam i prezime. Tada ljudima počinje budućnost kad imaju i prezime.  Ili onda kad im prerežu crijevo koje ih spaja s majkom. Meni je počela jesen kad sam dobio prezime. Tada je završilo ljeto kad sam dobio prezime.

Ne bih primijetio ni da su cvrčci prestali cvrčati na rogačima, da mi nisu dali prezime. Pavulin je već upisan u treći razred. Jučer su učili u školi strane svijeta, rekao mi je ponosno. Hoću li i ja naučiti strane svijeta? To je puno daleko. Te strane svijeta. Lako je Pavulinu kad je on dvije godine stariji od mene.  Možda ću naučiti kad dođe ta budućnost. „A ona dolazi i kad spavamo”, rekao mi je Pavulin. Vrijeme je stalno i u vremenu je budućnost koja se pretvara u današnjost pa je ima sve manje. Te budućnosti. Ona se troši. Nje bude sve manje.

Bilo me strah dodira s mojim zavezanim pupkom. Ako ga odvežem to će značiti da ću odvezati budućnost. Majka mi je rekla da mi nitko ne smije pomoći, da to moram sam kako bi se vidjelo kakva je moja budućnost. Ako mi netko pomogne onda se ne zna.  Ostavlja me samoga u sobi i kaže da će ona čekati dok ja odvežem pupak. Kao da je to jako jako važno.

Uzimam pupak, a majka zatvara vrata.  Ostajem sam s pupkom u rukama. Pupak je jako jako zavezan. Cvrčci više ne cvrče jer je jesen. Još u mojim ušima cvrče, cvrče, cvrče. A ne cvrče. Jer je jesen. To se meni samo čini. Moje je ime zapisano u školskom dnevniku. I prezime. Učiteljica nam je dala raspored sati. Došao sam kući iz škole i rekao majci važno: “Dobili smo raspored sati!” Kad je ljeto, sati nisu raspoređeni. Onda i nema sati. A sad je jesen.

Pavulin kaže da ćemo ići u pečurke kad padne kiša pa bude sunce. Da ih onda ima. A to je kad je jesen. Pupak je jako, jako stisnut. Sveti Antunij visi na zidu i drži u naručju malog Isusa i neko cvijeće. Golog Isusa. Je li majka malome Isusu dala da odriješi pupak? On se rodio u špilji. U Betlehemu. I pastiri su bili i trava od mahovine i zvijezda repatica od zlatnog papira koja pokazuje budućnost.

Isus je sigurno odriješio pupak. On je znao sve budućnosti. Na slici mu se vidi pupak. Sigurno ga je odriješio. Lako je bilo njemu. On je sve mogao. A moj je pupak jako jako stisnut. Babica ga je vezala. Ona teta Franina. I Pavulinu je ona vezala pupak i svoj djeci.

Poslije kiše ćemo ići u pečurke. Ja i Pavulin. On sve zna. On zna naći i čavle u prašini kad idemo u čavle i pečurke nađe. Ja nikad nisam bio u pečurke. To je daleko. Pavulin će mi pokazati. On zna gdje ih ima. Kaže da gdje su pelini. A ja ne znam gdje su pelini. Vidjet ćeš, kaže Pavulin, ja znam. Kad bude kiša pa bude sunce.

Sveti Antuniju, pomozi mi da odriješim pupak. Sam sam u sobi i nitko mi ne može pomoći. Sveti Antuniju, još samo malo.

Za stolom smo sjedili svi. Kad je nono blagoslovio stol, i prekrižio se uimeocisiniduhsvetogamen, majka je rekla ponosna na svog sina: „Odriješio je!” Bio sam sretan. I svi su bili sretni. Nono je rekao: „Onaj koji odriješi pupak, sve što vidi očima, napravit će rukama!” Tako je on rekao moju budućnost. Pogledao sam svoje ruke.  A budućnost je već bila tu sa mnom. Ona je bila moja današnjost jer sam odriješio pupak.

 

2. Letrat

To je bilo kad sam bio jako mali. Imao sam četiri godine. I moja mama da moramo otići u Split parobrodom, da moramo ići napraviti moj letrat. Da je to slika za na zidu, taj letrat. Da je to za uspomenu. Da se to stavi u okvir ispod stakla i bude za uspomenu. A da valja ići parobrodom u Split. Jer da taj fotograf, da je to u Splitu. Ja sam rekao da ja ne bih išao jer da se ja bojim. A taj Split da je to jako daleko. A ja njoj da neka ona ide, da je mene strah. A bio sam jako mali. A ona, da ona ne može bez mene jerbo da mene mora fotograf slikati, a ne nju, da će ona tu sliku moga lica na papiru stavitu u okvir ispod stakla pa objesiti na zid u okviru za uspomenu. Ništa nisam znao i mislio sam se kako će to taj fotograf u Splitu staviti moje lice na papir ispod stakla za uspomenu. Bilo me je strah. A taj Split bio je jako daleko.

Tog jutra mama me probudila jako, jako rano. Bila je još noć. Na rivi neki su ljudi išli prema mulu i vukli kofere. Na mulu je bio veliki bijeli parobrod, a iz dimnjaka išao mu je dim. Dim se penjao visoko, visoko kao da se brod zapalio. Prvi put ja sam morao ući u brod da bi me moja mama odvela u Split da bi fotograf stavio moje lice na papir ispod stakla za uspomenu. I da se to mora u Splitu, da je to preko mora, da je to daleko. A parobrod je sada bio tu pred nama i mirisao na dim, na nešto izgoreno, na nešto strašno,  mirisao je na daljinu, na putovanje gdje ja nikad nisam bio.

Ušli smo u parobrod, a onda skalinama sišli dolje gdje ljudi sjede za stolovima i pričaju, a neki igraju na karte. Bilo je puno ljudi. Mi smo sjeli za stol blizu jednog malog okruglog prozora kroz koji se vidi more. A onda je parobrod  upalio motor i bila je buka. I parobrod je krenuo, a vani je još bio mrak. Parobrod se tresao od onoga motora. I ja sam se tresao od straha.

A onda više nije bila noć. Vidjela su se kroz prozorčić velika brda, i stijene blizu mora i kako se bijeli more koje udara o sike. Pa onda više nije bilo brda ni stijena. Bilo je samo more. I bila su  tri galeba. Oni su letjeli i pratili parobrod. Ja sam prvi put vidio da je iza brda more. Da je to otok. To brdo okruženo morem. Sa svih strana. Da mi živimo na otoku. A da je more svugdje okolo nas. Odjedanput malo dalje od parobroda skočila je iz mora jedna velika riba pa opet zaronila u more pa opet skočila i opet. Mama mi je rekla da je to dupin. I da on hvata ribu da se najede.

Parobrod je vozio sve dalje, a ono brdo bilo je sve manje i manje. Brdo nasred mora sada je sličilo na brod. To je bio otok na kojemu mi živimo. A bio je tako mali kao brod koji plovi morem. Otok s kojega smo krenuli ja i mama u Split da nam slikar napravi letrat. Moje lice na papiru ispod stakla za uspomenu.

A onda su se ljudi koji su sjedili za stolovima počeli dizati i mama je rekla da smo stigli. Iskrcali smo se na rivu i mama mi je rekla da je to Split, da je to veliki grad i da ima puno ljudi i velikih kuća i da auta ima. Taj Split. Ali ja ništa nisam gledao jer sam samo mislio o tom slikaru koji će me slikati i da će mi lice biti na papiru ispod stakla. Da će to biti moja uspomena.

Ušli smo ja i mama kroz neka vrata u kuću slikarovu, a unutra je bio slikar što pravi slike i smijao se i rekao da sam ja dobar momak i da sam zgodan i da će mi biti lijepa slika za na zid. Baš lijepa. I uhvatio me za ruku i stavio me sjesti na jednu stolicu i namjestio me na stolici da tako sjedim i da se ne mičem, i da se smijem, a on je išao iza neke sprave što je imala tri noge i pokrio se crnom plahtom po glavi. I da se smijem, a ja sam mislio da će sad nešto puknuti, da će nešto bubnuti i ja sam kriknuo i skočio sa stolice i pobjegao. Majka me jedva uhvatila, a onaj slikar skinuo onu crnu plahtu s glave i smije se da to nije ništa, da se to tako mora. A ja sam plakao. Majka mi je brisala suze, da to nije ništa, a onda me dovela do one stolice s koje sam bio pobjegao i digla me da sjednem i namjestila me i rekla mi je da se smijem jer da je to za uspomenu i da se ne bojim. Onaj slikar rekao mi je isto rekao da se smijem, a onda je opet pokrio glavu crnom plahtom, a ja sam htio zaplakati ali nisam. I onda je neko plavo svjetlo trepnulo i slikar je skinuo crnu plahtu i rekao je bravo i smijao se. I moja mama se smijala. Bila je sretna i rekla je da sad imamo uspomenu za na zid.

A ja imam uspomenu na taj dan kad sam bio mali i kad ništa nisam znao. Jer toga dana otkrio sam što je to brod koji plovi morem i miris broda upamtio i čuo buku njegovih motora.  Tog istog dana prvi put sam vidio otok i saznao da živim na otoku koji je tako mali, mali kad se vidi iz daljine, kao brod koji plovi morem. Tog istog dana upoznao sam i strahotu fotografiranja, kad je onaj strašni slikar u Splitu, koji pokriva glavu crnom plahtom, moje lice stavio na papir ispod stakla za uspomenu.

 

3. Tovaja

Majka je donijela u kuhinju nešto što je mirisalo nečim što je moglo biti jako jako iz daleka. Miris je ispunio našu kuhinju prije nego što sam mogao vidjeti što to ona nosi smotano u ruci. Svjetlost petrolejke na zidu bila je prigušena. Osmjeh je majčin otkrivao da nosi u ruci nešto važno. Od vatre u kominu ostao je samo žar od rogačeva trinkuna što je svjetlucao kao u bajci koju mi je pričala nona. Ona je poznavala vile jer je živjela nekad davno na brdu gdje ima vila koje plešu kad je mjesečina. Na brdu su imali kuću. Na Pardosovici. Tako se zvalo to nonino brdo. Vani je puhala jaka bura i cvilile su škure od njezinih udara. Noć je bila sasvim noćna, a mi smo sjedili poslije večere u toploj kuhinji.

Majka je najprije podigla plamičak petrolejke i svjetlo je odjednom bilo kao za reći nešto važno, a onda je s drvene ploče stola bez riječi makla bocun s vinom i vrč za vodu, pa čaše, a to se nije smjelo dok traje priča, a priča je poslije večere trajala dugo i svi su se smijali, a onda bi nono počeo još jednu priču, i onda je majka prostrla to što je mirisalo nepoznatim mirisom i stotinu malih kvadratića raširilo se po stolu, i u njima sasvim mali crveni kvadratići i mirisao sam nešto nepoznato što je došlo iz jako jako daleko i majka je rekla: „Eto!” I dodala ponosno: „Sad i mi imamo tovaju od najlona!” i ta riječ najlon ispunila je zvukom cijelu sobu i cijelu kuću sve do tavana i učinilo mi se da nikad nisam vidio crvenu boju do te večeri pod svjetlom petrolejke i prignuo sam lice stolu da bih obrazom osjetio hladan i gladak dodir s tom blaženom najlonskom tovajom, da bih osjetio kožom te crvene kvadratiće kojih je bilo puno puno. Očarao me miris, opijao me vonj tog najlona, tog čudnovatog crvenog cvijeća koje je ispunilo sobu i svi su drugi oblici potonuli  kao nevažni samo je stol blještao crvenim cvijećem tisuća malih kvadratića. I u njima još više sasvim malih kvadratića. Crvenih. Baš jako crvenih.

Pokušao sam ih brojiti, ali nisam mogao jer ih je bilo puno i svi su bili poredani pravilno i svi u redovima i u kvadratićima po osam malih kvadratića i svi jednaki i svi pravilno poredani i nigdje nije bilo pogreške u redoslijedu. Kao da ih je netko složio tako pravilno u jednom pravcu pa u drugom pravcu pa onda koso. Da i koso su bili pravilno složeni i sve je bilo pravilno i sve je mirisalo najlonom i taj najlon se osjećao svugdje, baš svugdje i miješao se taj čudni miris s mirisom friganih girica i s mirisom kuhanog kupusa koji nisam volio, i s mirisom luka i petroleja i djed je nastavio priču gdje je bio stao u trenutku kad je majka prostirala tovaju od tog najlona i priča djedova se nastavila kao da se ništa nije dogodilo, a dogodilo se nešto veliko da je priča njegova trebala biti nevažna i ja sam mislio da će stati i da će svi i stara nona i nono i otac i majka reći kako lijepo miriše najlon.

Ali nono je pričao svoju priču, a sestra i brat ionako su bili mali da njima taj najlon nije značio ništa i igrali su se ispod stola konjem od drva na kotačima i motali se djedu oko nogu dok je on pričao. Samo je meni najlon ispunio cijelu kuću svojim mirisom, svojom bojom crvenom koju nikad prije nisam vidio. Odakle je došla ta crvena boja? Odakle miris tog najlona?

Sve što na otok dođe, donese vapor, kako mi zovemo onaj parobrod. Onaj što dimi i dim se diže uvis kao da brod gori. Majka taj vonj vapora ne voli i njoj se od toga povraća jer se sjeti valova kad je jugovina i kada vapor posrće pod valovima kao da se više nikada neće podići iz dubine. Tako ona kaže. I spominje Kanal kako je u Kanalu najgore more i da ona dušu povrati. To kad su veliki valovi u Kanalu. Tako ona kaže.

Vapor donese te nepoznate mirise odnekud i opet ode i donese i opet otplovi iza punte pa ga nema. Pa plovi u Kanalu. Pa ga opet ima kada na mulu Gluhi prihvati cime i zapne ih na kolune, najprije jednu pa trči po drugu, Gluhi, tako ga zovemo jer ne čuje, a cime se nategnu i kaplju kapi mora s nategnutih cima koje škripe kao da će puknuti i ljudi se iskrcavaju na rivu s valižama u ruci i nešto donose u tim valižama koje su teške. I fakini guraju kare. Tako se zovu ona kolica  na koja oni stave stvari iz vapora pa ih guraju, a jedan vuče. Puno je stvari koje stižu vaporom.

Taj vapor miriše na daljine, na nešto važno i nepoznato, na dim koji kulja iz debelog dimnjaka kao da se nešto zapalilo. I taj je najlon s milijun crvenih kvadratića, sasvim crvenih, stigao na otok vaporom i bila je noć, a ja sam trebao ići u svoj krevet. Spati.

Pod krevetom je crno i ja se uvijek bojim tog crnog i nikad nisam pogledao što je ispod kreveta, a majka je rekla: „E, sad je dosta!” I da će me od stola, jer je vrijeme, ali ja se nism dao, plakao sam da neću bez tovaje u krevet i da nije vrijeme i da nije i nije. „E, sad je dosta!” Ponovila je majka i hladnoća je sobe bila tako hladna, a titravo je svjetlo šterika ocrtalo veliku sjenu moje majke na zidu. Kada je zatvorila vrata izdajnički, kada je škurina ispunila sobu sve do plafona, kad je ispod vunenog pokrivača toplina počela obuzimati moje hladne ruke i od straha zgrčene noge, najlonska tovaja odjednom je zasvijetlila u mraku. Crveni kvadratići rasipali su se sa svih strana pa se opet vraćali u svoje kvadratne kućice u pravilne redove i gore i dolje i koso i najlon je mirisao sve do plafona. Noć se ispunila mirisom najlona. Noć je velika kao kuća bez zvijezda i mjeseca s miljun milijuna milijuna milijuna malih crvenih kvadratića što mirišu kao nešto iz puno puno daleko.  Gluhi ne čuje. On je samo vezao brod za mul, a ne zna da je s brodom stigla tovaja koju je moja majka kupila i ispunila kuću mirisom od najlona

 

4. Snig

Snig se tako zove jer je snig. Sve sliči svome imenu. Zato se zove snig. Kakva je to arija to se zna, to se ćuti u kostima. To stariji ćute i govore da je „arija od sniga” i da bi moglo noćas. Svi govore, a snig ne pada. Što bi to moglo noćas to ne kažu, ali to se zna. Snig! Ali ni tada ne padne snig. Kažu da je padao snig kad su bila stara vremena. A sada više nisu. Zato nema sniga. A u čitanci ima. I svi prave snjegovića i imaju sanjke i grude prave, i snjegović ima rumeni nos od mrkve i oči od ugljena crne i pjesma bude u čitanci o snijegu i njima su i danas stara vremena. Onima iz čitanke. A kod nas bude „arija od sniga”, ali sniga ne bude jer stara su vremen bila i više ih nema. I možda ih nikad neće ni biti. Samo na brdu se još bijeli pravi pravcati snig. Pao je prošle subote po noći. Svi govore o njemo. Kako je pao, kako je nameo, kako ga ima na Humu. Nitko nije vidio kako je pao. Ali je pao i vrh Huma je bijel. Sasvim bijel. Moram ići na brdo, moram vidjeti snig. Moram ići. Na brdu su još uvijek stara vremena.

Pavulin je stariji od mene dvije godine i on zna sve, i put i kako se zove njihov vinograd na putu i on je vidio snig i taknuo ga rukom i grude je pravio od sniga i kušao ga jezikom kao  bjelance kad majka izmuti jaje. „To ti nisi probao nikad”, kaže Pavulin, a ja kažem „nisam”. „Nemaš pojma kako je to kad je snig”, kaže Pavulin ponosan što zna, a ja nemam pojma. Ja sam dvije godine mlađi.

Nismo nikome rekli da idemo na Hum brati snig. Izdali bi nas. Roditelji bi nam zabranili da je opsano, da je tamo „Covik ol sniga” koji čuva snig da ga djeca ne ukradu.  To je naša tajna. Samo mi znamo tu našu tajnu. Tamo je put, a put je strm. Pavulin kaže da se penjemo na Himalaju. I ja mu vjerujem. To je ljepše nego Hum. Himalaja je tako daleko da mi se čini da je sve dalja što se mi više penjemo. Već postaje hladno, a još nismo stigli ni do polovice puta. Ja jedino mislim o tome kako ću iznenaditi roditelje i donijeti doma grudu sniga pa makar me majka istukla boršom od kruha po golim nogama. Donijeti doma snig! Veliku loptu sniga. Bijelog bjelcatog. I svi će reći „snig”! Tajni snig što pada samo na brdu gdje ga čuva „Covik ol sniga”. Nisam se ni usudio pitati Pavulina je li opasan „Covik ol sniga”. Bojao sam se da će me uplašiti i da ću morati odustati od tog puta da me ne uhvati „Covik ol sniga”.

Kuće postaju sve manje, kao igračke kojima se može igrati. Put vijuga uz brdo, a ja sam sve sigurniji da se neću vratiti doma bez velike lopte sniga. Vjerovao sam Pavulinu. S njim sam puno puta tražio čavle u prašini puta i on bi ih uvijek našao više od mene pa bismo ih ispravljali da ih možemo čekičem zakucati u drvo. On je imao pravi čekić s drvenom drškom, a ja jedan mali koji je bio od francuskog ključa, ali je bio dobar. Bilo ih je više poslije kiše. Ruzinavih čavala. Ne znam zašto ih je bilo više, ali bilo ih je više. „Ajmo u čavle”, rekao bi Pavulin kad bi prestala kiša i mi bismo otišli u čavle. Vjerovao sam Pavulinu. On je sve znao.

Mirisala je kadulja, ružmarin, mirisala je tajna, naša himalajska tajna. Još se ne vidi ništa. Sniga nigdje. Pavulin najavljuje snig iza svakog gram što strši nad nama, a kad dođemo do njega samo kamenje i grmlje pa opet tako pa opet i opet. Put je sve strmiji. Sad smo u vlasti „Covika ol sniga” rekao je Pavulin. A on to sigurno zna jer ne bi rekao da ne zna. „A ako nas ne pusti da siđemo dolje”, pitao sam ga, „ako nas ne pusti?” „Ja znam tajnu riječ i onda će nas pustiti.” Ne usuđujem se pitati ga koja je to riječ jer me je strah da bi je on mogao u strahu zaboraviti. A onda? Vjerovao sam Pavulinu.

Odjednom na odronu šljunka hrpa bijelog bjelcatog snijega kao da se nekome prosula vreća šečera. Pavulin dotrči prvi do sniga i odmah pravi veliku grudu. Izgleda kao netko tko krade nešto opasno. Uranjam prste u snig i držim ih dok me ne počnu boljeti vrhovi prstiju. Pavulin sada izgleda drukčiji. Sve izgleda drukčije na snijegu. Lice mu je crveno, oči modre, košulja zelena na kvadrate. Do sada to nisam primijetio. Bilo me je strah. Možda smo začarani?

Kuće su sada sasvim male da nam nitko ne može pomoći. Pavulin ne govori ništa i to me još više plaši. Vadi iz hlača košulju i stavlja na nju veliku loptu sniga. Onda to isto radim i ja. Osjećam da je Pavulina strah, a strah je i mene. Gledam prema vrhu, a na vrhu izlazi sunce. Ništa ne vidim. Eno ga! „Covik ol sniga”! Ogroman! Bijel! Raširio noge i rukom dodirnuo veliku loptu sunca. Pavulina nije bilo, on je već krenuo prema dolje. Svoju grudu umotam košuljom izvučenom iz hlača i jurim za Pavulinom. Hoće li nas stići „Covik ol sniga”? Bježim sam s grudom sniga. Bila je manja od Pavulinove. Stižem Pavulina. On kaže da smo sada izvan vlasti „Covika ol sniga” i da nam više ne može ništa. Brdo je začarano rekao je Pavulin, a da smo mi došli do same granice začaranog brda. Da smo još malo išli dalje, rekao je Pavulin, ne bismo se mogli vratiti. Okretali smo se stalno prema brdu, ali „Covika ol sniga” više nije bilo.

Sunce se već popelo visoko nad brdo. Bio sam sretan da ću moći donijeti doma grudu sniga. Prsti nam modri od hladnoće, a košulja sasvim mokra. Silazimo strmim putem brzo. Kuće u daljini sve su veće. Trčimo prečicama i već smo u dolini. Voda kaplje iz moje košulje u kojoj gruda sniga postaje sve manja. Topi se snig i kaplju kapi vode iz košulje sve brže. Trčimo. Gruda je sve manja. Što smo bliži našim kućama gruda je sve manja i manja i manja i manja. I više je nema. Samo mokra košulja i hlače i majica i mudante i sve je mokro i hladno. Pavulin zna odgovor zašto je to tako. Osveta „Covika ol sniga”. Ukrali smo mu dvije grude sniga, a on ih je nama uzeo i vratio na Hum. Nećemo ih donijeti kući. Uzalud smo se penjali na Himalaju. Neka to ostane naša tajna. Pavulinova i moja.

 

5. Amerika

Stigao je paket iz Amerike, rekla je majka. Ja sam samo jednom probao žvakaću i to kad je Pavulinu stigao paket iz Amerike. Ali samo sam malo žvakao, a onda je Pavulin tražio da mu vratim žvakaću i onda je on žvakao, a meni više nije dao. On se pravio jako jako važan jer je imao žvakaće. Amerikanske. Rekao je baš tako “amerikanske” da meni bude još više žao što meni nije stigao paket iz Amerike i što ja nemam žvakaće.

Kad je majka unijela paket u kuhinju, osjetio sam da miriše amerikanski. Kutija je bila vezana špagom, a kraj špaga bio je zalijpljen za kutiju velikim crvenim timbrom od crišpanja. To je onaj crveni vosak. Majka nije htjela prerezati špag nožem jer da je špag potreban u kući, a paket je bio dobro, dobro vezan. Bio sam nestrpljiv, a i svi mi doma koji smo gledali kako majka odvezuje i nikako da odveže. Majka je rekla: “Marcela. Ovo je od Marcele!” Ta riječ je tako amerikanska – Marcela. Kad će već odvezati tu Marcelu. I baš je grop sad morao biti. Nona je rekla: “A bit će cagod za dicu.” Majka je otvorila paket. Ja sam stavio glavu u paket i mirisao. Cijela je kuća zamirisala Marcelom. Majka je rakla “Ala, ala, sad je dosta! Da vidimo što nam je poslala teta Marcela.” A onda je rekla: “Eto kako nas se Marcela sjetila!”

Iz paketa su počeli izlaziti koluri. Najprije crveni, pa žuti, pa crveni, crveni, pa čelesti, pa lubičasti, pa kafeni, pa opet čelesti. Tako je rekla majka “čelesti”. I ja sam ga odmah zavolio. Kolur čelesti . On će biti moj. “Ne”, rekla je majka, “to je za sestru, to je haljina.” A meni je tako drag čelesti. Baš šteta. Iz čarobne kutije izlazili su koluri. I modri i zeleni i još jedan žuti. Ajme što volim žuti. Toliko kolura ima u Americi, a ovdje ništa. Samo sivi i bijeli.

Pustili su me da prvi taknem šćinke. Krasne caklenke. Tgo su one staklene kuglice kojima se mi muški igramo. Bilo ih je puno u jednom saketu. Veliki karabilo s maćama narančastim i modrim i žutim. To nije za sestru. Ženske se ne igraju caklenkama. Pa kad on lagano klizi, karabilo, pa kad se okreću njegove boje. Karabilo je najveća šćinka. On nije šćinka, on je karabilo. Tako volim tu riječ karabilo. A caklenke, nekoliko ih ima unutra kao propeler u bojama. Pa se vrti. Ima žutozelenih, ima crvenomodrih, narančastožutih. Te su mi caklenke najdraže. Zapravo, sve su mi najdraže, a neke su mi najnajdraže.

Sad sam ja najvažniji. Imam caklenke. Pavulinu ću posuditi jednu. Neću igrati s njim na šćinke. On bi mi ih sve dobio. On najbolje gađa. On zapne palac za srednji prst kad gađa i onda cak pogodi caklenku. Ja tako ne znam, ja zapnem palac za kažiprst.  Evo i balun! Stvarno balun! Čudan je balun izašao iz paketa. Kafene boje, ali jajast. Nikada nisam vidio takav balun. Bio je balun, ali nije bio balun. Bio je duguljast, bio je jajast. A bio je pravi kao Nevenov. Bio je bujel-mantel. Bujel za napuhivanje obložen sašivenim komadima kože. Samo Nevenov je okrugao, a ovaj amerikanski nije. Baš šteta što nije. Mogao sam biti glavni. A ne mogu kad mi je balun jajast.

I paket žvakaćih za mene i sestru. Odmah sam probao jednu. Bila je bolja od Pavulinove. Ova je slatka, slatka. A Pavulinova nije. Bit ću glavni jer imam žvakaće. Majka mi je odmah obukla košulju sa zelenim kvadratićima. Rekli su mi da sam lijep u amerikanskoj košulji. Odmah sam se išao vidjeti u ogledalu koji je u sobi. Izgledao sam kao da sam u kaubojskom. Kaubojski su mi najdraži. Pavulin me vodio kad je bila noć u školsko dvorište pa smo virili kroz rupicu na vratima u dvoranu od kina. Bio je kaubojski. “Amerika je u bojama”, rekao je Pavulin. Ja sam vidio kroz rupicu na vratima kad bi me Pavulin pustio da i ja malo gledam. Ali više je gledao on. I sve je bilo u bojama.

A onda je majka izvadila jedne cipele. “Baš šteta”, rekla je majka. “Baš šteta”, ponovila je, “a baš su za tvoju nogu” rekla je, ali su ženske. Nisam znao zašto su ženske, ali majka je rekla “ja ću ostrugati lak pa će biti muške”. Cipele su se sjajile, kao prave amerikanske i imale su ukras od nečeg sjajnog kao staklo, a nije bilo staklo. Odmah sam ih morao probati. Bile su malo velike, ali kad se stavi papira u špic od postola onda neće biti velike. Bit će taman za mene. Jer da ne mogu bos u Molu Bondu.

Tamo živi tetka i ja joj nosim mlijeko u bocuniću. Svako jutro joj nosim mlijeko kad majka pomuze kozu. Majka kaže da moram imati cipele jer da idem u Molu bondu. Što će ljudi reći jer to je Molo bonda. Tamo se mora imati cipele. Ona je odrezala one ukrase da se ne vidi da su ženske, “a lak ćemo brusnim papirom” rekla je.  Imale su i male take. “Nisu puno veliki taki”, rekla je majka, “neće se primijetiti”. Tako sam dobio cipele za u Molu bondu i košulju na male zelene kvadratiće.

Iznenadio sam se kad sam Pavulinu pokazao balun iz Amerike. On ga je najprije pomirisao i rekao da je pravi i da ćemo igrati na male branke. Ja sam mislio da će mi se rugati da je balun jajast, ali nije. Rekao je: “Ovaj je još bolji jer je iz Amerike. Ovo je bujel-mantel”, rekao je. Ja sam sada glavni. U našu su ulicu došli i oni iz drugih ulica koji nikad ne dolaze u našu ulicu. Sada su došli radi baluna amerikanskog kakvog još nitko nije vidio. Igrali smo na male branke, bosi, mi iz naše ulice protiv onih iz drugih. Balun se je čudno kotrljao po zemlji u našoj ulici.  Htio sam igrati u cipelama da budem kao pravi, ali majka ih je spremila jer su to  cipele za u Molu bondu. I košulju na zelene kvadratiće mi je spremila za u Molu bondu.

Kad sam tetki odnio mlijeko u bocuniću, pogledala me je začuđeno i rekla: “Kakve to cipele imaš? A kakva ti je to košulja?” Ja sam rekao: “Amerikanska. Sad i mi imamo boje. Iz Amerike! Paket od teta Marcele! Ima puno, puno kolura.” Tetka me je pogledala kao da sam rekao nešto ružno i ništa više nije rekla. Kad sam se vraćao kući, bio sam žalostan. Razmišljao sam o tome zašto se tetka nije veselila mojoj košulji u bojama koja je bila samo za u Molu bondu. Mama mi je rekla da tetka ne voli boje. Nosi samo crnu. Njoj je umro sin kad je bio sasvim mali. To mi je bio rođak. Od tada tetka ne voli boje. I škure drži poluzatvorene. Uvijek. Jer je u kući žalost. A ja sam se tako veselio mojoj košulji sa zelenim kvadratićima. Od tog dana više nisam nikada obukao tu košulju za u Molu bondu kad sam tetki u bocuniću nosio mlijeko. Samo sam cipele amerikanske nosio. Bile su crne. I ženske.

 

6. Mladi mjesec

Ljetne su noći jako tople pa se ne može spavati u sobi. Ja mogu, ali stariji ne mogu. Kažu da je vruće i da se ne može spavati od vrućine. Meni je drago kad stariji ne mogu spavati od vrućine jer onda idemo spavati „na hladić”. To se zove spavati „na hladić”. Ispred kuće je velika kamena terasa do koje vode stepenice s ulice. Okrenuta je prema brdu. Onda svi idemo spavati „na hladić”. Samo otac ne spava s nama. On ide na more po noći jer on lovi sardele. On je šijavac u loji i po cijelu noć vesla u loji. Loja to je ona barka što ima feral ispod kojega se skupljaju sardele i skuše. A u njoj moj otac vesla.

Na terasu stavimo slamnjače od kukuruzovine i legnemo. Ja uvijek legnem blizu nonota jer on mi priča. A ja volim njegove priče. On poznaje zvijezde. On zvijezdama zna imena. Zvijezde su važne za ribare jer po zvijezdama znaju kamo će ploviti. I sardele poznaju zvijezde, kaže nono, jer se dižu s dna kad se pojave njihve zvijezde i onda se vesele i skaču po površini mora ispod ribarskog ferala koji svijetli jakim, jakim svjetlom. Onda ih ribari love velikom mrežom. Zato otac noću ne spava. Ali i on gleda zvijezde kao i mi.

Otići ću jednoga dana s ocem na more. Moram vidjeti zvijezde zbog kojih se sardele dižu iz dubine mora i skaču ispod ferala. Moram vidjeti žive sardele. Ja nikada nisam vidio žive sardele u moru. Uvijek vidim one koje se ne miču, koje otac donese ujutro u kašeti. A sad znam plivati pa će me otac povesti na more. Moram vidjeti morske zvijezde. One su sigurno drugačije nego ove na hladić kojih ima tako puno, puno. Evo ga, sad se vide tri zvijezde, još treba izaći jedna. To je Petrov veli križ.  Zvijezda po zvijezda. Četiri zvijezde u obliku križa. Onda se penju polako, polako iznad brda sve četiri zvijezde kao veliki križ.

Pa iza Petrovog velog križa penje se iznad brda Petrov mali križ. Svijetle tako dva križa na nebu punom zvijezda koje sve imaju imena. Počinje terin, rekao je nono. A ja nisam znao što je to terin pa me nono naučio. To je blagi povjetarac koj s brda noću puše prema moru. Stigao je terin s brda preko polja do naše terase. Noćni vjetrić koji donosi svježinu brda, mirise polja i briše znoj s lica. Miriše koromač. Prepoznajem taj miris među mnogim drugim koji se miješaju s njim. Miriše Pardosovica. To je nonino brdo gdje stanuju vile. Ona ih je puno puta vidjela kad je bila mala. Sviraju zrikavci u suhoj ljetnoj travi, ali čuje se kao da su ovdje na terasi. Ri ri ri-ri-ri. Svira noć sviralima tih malih nevidljivih svirača u travi ri-ri-ri, a terin donosi njihovu svirku do naše terase. Sviraju mali nevidljivi svirci po cijelu noć ri-ri-ri-ri-ri. Tako svira naša noć.

Naša terasa ima provu kao vapor. Jedan ugao je šiljast kao prova. Baš kao prova vapora što siječe valove. Mi noćas putujemo tim našim brodom od kamena pod zvijezdama. Šumi nešto kao kad šumi more. Noćna su polja postala more. Noć je velika kao ocean i vide se samo zvijezde. Šumi more. Baš kao pravo more. Osjećam šum mora jer mi plovimo našim kamenim brodom.

Ne mogu spavati. Nono mi je rekao da će uskoro izaći Vlašići. Čekam Vlašiće, kad će se Vlašići pojaviti iza brda.  Nono je kapetan našeg brod. On poznaje zvijezde. Nono kaže da Vlašića ima osam. Čekam da izađu Vlašići. Nono zna njihova imena. Naučio me. Najprije Morko pak Maneta i tri Ivaneta, Jurko, Burko i mali Manjurko. Mali Manjurko je toliko mali da se ne vidi. Zna se da je među Vlašićima, ali on se ne vidi. Kad budem veliki kupit ću dalekozor da vidim maloga Manjurkota. Ponavljam imena. Je li prije Jurko ili Burko? Prije je Jurko, kaže nono. Jurko, Burko i Manjurko. Tri Ivaneta i tri Urka, a samo jedan Morko i jedan Maneta i četiri Aneta. I Orko i Urko. Možda ću ga ja vidjeti, maloga Manjurkota. Kad će izaći Vlašići? To je dugo. Treba puno čekati.

A kako to nono zna da će baš iznad brda Orlovica izaći Vlašići? On je kapetan našeg broda kojim noćas plovimo. On mora znati. Kako Vlašići znaju gdje je brdo Orlovica? Znaju, kaže nono, jer uvijek idu istim putem. A zašto idu istim putem? Zašto ne skrenu jedne večeri pa da izađu iznad brda Huma ili iznad nonine Pardosovice? Je li vile znaju kako ze zovu Vlašići?

– Svakoj zvijezdi bog je odredio njen put, kaže nono, i ona mora ići tim putem po nebu. A zašto je bog tako strog kad ne dopušta zvijezdama da se igraju, da skaču gdje je njih volja,  kao vile koje plešu kad je mjesečina na noninoj Pardosovici? Nono je rekao da na nebu postoji red i da se sve unaprijed zna, i da se sve vrti, i da su zvijezde isto tako sunca kao i Sunce samo se nama čini da su male jer su jako jako jako daleko. „A što je iza njih?” „Iza njih nije ništa”, rekao je nono. „A što je to ništa?” „A ništa nije ništa”, rekao je nono. „A ako ništa nije ništa, onda je nešto”, rekao sam ja. „A to nešto je ništa”, rekao je nono. „A kako nešto može biti ništa?” „A može kad je ništa”, rekao je nono. „A što je iza ništa?” “Ne znam”, rekao je nono. “Ne znam! Bog zna što je iza ništa”, kaže nono. „A što je iza iza? Iza svih iza?” “Evo počeli se izlaziti Vlašići”, kaže nono.  “Sad je jedanaest sati.” Kako ti znaš, kad još nije tuklo zvono na Kaštelu?” “Znam ja po Vlašićima”, rekao je nono. “Znam nebeski sat”. Kakav je to golemi nebeski sat?

Još nisu svi Vlašići izašli iznad brda, a oglasio se sat s Kaštela na rivi. “Broji!”, rekao je nono. Najprije je udarilo zvono četiri puta pa onda drugačijim zvukom, malo tišim, jedanaest puta. Kako Vlašići znaju u koliko sati će se pojaviti na brdu Orlovica? Sad su već svi nad brdom, jedino se maloga Manjurkota ne vidi. A možda ga i nema, možda se izgubio na putu. “Nije”, rekao je nono. “Tu je sa svojom braćom Vlašićima. Mora ih biti osam. Jer na nebu je red”, rekao je nono. “Iza Vlašića pojavit će se Šćapi, pa onda zvijezda Smokvenica, pa Gvardijule, a iza Gvardijula je velika zvijezda Pizdukalo koja se pali na kraju noći. A ono iznad brda Manjarema ono su Veli kari i Mali kari. Po njima znamo gdje je Tramontana. Eno ona sjajna zvijezda je Tramontana. Tramontana je jedina zvijezda koja se ne miče. Oko nje se sve zvijezde okreću, a ona stoji uvijek na istom mjestu”, rekao je nono. „A zašto stoji na istom mjestu?” “Zato da bi po njoj druge zvijezde znale gdje je sjever”, rekao je nono. „A zašto je važno da zvijezde znaju gdje je sjever?” “Da se ne bi izgubile, da znaju put”, rekao je nono. “Jer noć je velika i mračna pa bi mogle zalutati”, rekao je nono. „A zašto nije važno da znaju gdje je jug?” “Kad vide gdje je sjever, onda znaju da im je jug iza leđa, a lijeva ruka je prema zapadu, a desna prema istoku”, rekao je nono.

Miriše kukuruzno lišće iz naše slamarice i šušti kad se okreneš na slamnjači. Svi već spavaju, a ja i nono ležimo na leđima i gledamo nebo puno zvijezda. Naš brod siječe valove svojom provom od kamena. Čuje se šum oceana. Noć je ocean kojim plovimo. Pod zvijezdama.

Što je ovo? Doletjela je iz neba jedna mala mala zvjezdica na moju ruku. Svijetli nekim čudnim zelinim svjetlom. “To je svitnjok, nemoj ga ubiti!”, rekao je nono. Mala je krijesnica sletjela s neba na moju ruku i svijetli svojim zatkom kao da je u njemu upaljena neka sičušna lampica. “To je sreća”, rekao je nono, “to je sreća! Noćas će otac uloviti puno kvintala ribe. Kad na tebe sleti svitnjok, po tome znaš da su pod feralom tvog oca guste ribe. Ja ih vidim kako igraju pod svjetlom ferala. Istekle su na nebu njihove zvijezde i sad igraju, vidiš kako igraju, kako skaču od radosti po površini jer su na nebu njihove zvijezde”, rekao je nono, “sve je u prirodi povezano.” Odjednom je krijesnica odletjela s moje ruke, mala zvjezdica s moje je ruke poletjela u nebo. “Neka”, rekao je nono, “ona nam je donijela vijest da su pod očevim feralom guste ribe!” Vjerovao sam nonotu i veselio se kvintalima sardela. Nebo iznad brda Huma postaje sve sjajnije. “Sad će izaći mjesec”, kaže nono. Nono sve zna što je na nebu. Mjesec je provirio na Humu. “Izlazi mladi mjesec”, kaže nono. “A kako ti znaš da je mjesec mlad?” “Pa vidi kako je tanak kao srp.”

Mjesec je mlad, a kad se napuni kao lopta onda bude star, pa se opet rodi i bude mlad, pa opet star, pa opet mlad. I opet i opet i opet. A nono neće više nikada biti mlad. Više nikada. Bio sam tužan. Ljudsko vrijeme je ravno, a mjesečevo se vrti u krugu, rekao sam na glas jer sam bio tužan. “Sve se vrti u krugu. I naše se vrijeme vrti u krugu. Ti si moj mladi mjesec”, rekao je nono. A onda smo zaspali. „Na hladić”.

 

7. Dragovoda

Jutros me je majka probudila jako jako rano. Još je bio mjesec i zvijezde su još bile. Rekla je majka da sad će skoro svanuti pa će ti doć Pavulin pa ćete zajedno otići zauzeti red na Dragovodu. To je bunar gdje žene čekaju red za naputit vodu u groce koje onda dignu na glavu i nose doma. Još mi se je malo spavalo, ali sam odmah skočio iz kreveta jer će doći Pavulin za poć zauzeti red na Dragovodi. Još je mrak pa se mi djeca bojimo kad je mrak jer put do Dragovode prolazi pored groblja. A po noći idu mrtvi. Skoro će svanuti, pa ćemo ići. Majka mi je dala grotac. Ja da sam već veliki, rekla je, “ti možeš nositi grotac.” Ja da sam već veliki. Da će biti puno grocih rekla je, a vaše groce stavite iza zadnjega i da čuvamo red za vodu, “a ja ću doći”, rekla je, “a ja ću doći.” Ja najviše volim piti hladnu vodu iz Dragovode kad majka donese veliki grotac vode na glavi. Ona zna kako se nosi voda na glavi. To sve ženske znaju. Napravi se od krpe okrugla špara pa se stavi na glavu, a na šparu se stavi grotac s vodom pa se nosi. Majka niti na pridržava rukom grotac, nego ga nosi kao da joj je zalijepljen za glavu. Ja to ne bih znao. To je ženski posao. Mi muški nosimo na ramenu. Ali vodu nose samo žene. Onda majka stavi grotac pun vode na banak u kuhinji. Onda mi svi grabimo vodu velikom kacijolom I ulijevamo u vrč ili u čaše. Otac je sretan kad dođe doma i kad se napije friške vode iz Dragovode. On bude jako jako žedan kad se vrati iz vinograda, pa odmah pije iz kacijole. I kaže “aah” i kaže uvijek “Ca je dobra!” Stariji govore da ne pamte ovakvu sušu, da već četiri mjeseca nije pala kap kiše. Zemlja je vrela od sunca. Kad je sunce visoko, teško je hodati po zemlji jerbo peče tabane nama djeci. Pa se igramo u hladu iza kuće. Došao je Pavuli, a nebo je iznad brda Orlovice već počelo biti svijetlo. Krenuli smo prema Dragovodi i nosimo prazne groce. Pavulin kaže da će doći vodonosac. Svi govore da dolazi vodonosac. To je vojni brod koji donosi vodu. Pavulinova tetka udata je za oficira pa će njima vodonosac napuniti gustirnu. Nama neće jerbo mi da nemamo oficira. A nemamo ni gustirnu.  A i da je imamo, bila bi prazna. Sve su gustirne prazne pa žene čekaju red na Dragovodi. Ima već puno žena koje s praznim grocima idu prema Dragovodi. Mi smo brži jer mi možemo trčati pa ih prestižemo. Pavulin priča o vodonoscu, da je to puno veliki brod od gvožđa i da je pun vode. I da je veći od vapora i da će sigurno doći. “A vi nemate oficira”, rekao je. Zato ja imam amerikanski balun. “A šta će ti kad nije okrugao”, rekao je, “a šta će ti.” Ali je zato amerikanski! “A moja majka”, kaže Pavulin, “neće morati po vodu” jer da će njima vodonosac donijeti punu gustirnu vode. Jer da je to vojna voda, a oni imaju oficira.

Kada smo došli do groblja nestale su zvijezde na nebu, a mjesec je postao blijed, i cvrčci su počeli cvrčati u visokim čempresima što su rasli pored grobova. “Po danu nema mrtvih”, rekao je Pavulin. Moja nona, pričam Pavulinu, nije se bojala mrtvih. Ona je po noći išla po vodu kad nema nikoga i nije potrebno čekati red. Sad više ne može jer je bole noge. Po dva puta ona bi do zore donijela grotac vode s Dragovode. I kamen je nosila na glavi kad su gradili našu kuću. Dva kamena je nosila mazga, a jedan veliki, moja nona. Dvojica muških bi joj digli kamen na glavu i ona bi ga odnijela do naše kuće koju su zidari gradili. Ona je bila jaka. Nije se bojala ni zmija. A sad je bole noge. Ona je živjela na brdu Pardosovici prije nego što su sagradili nasu kuću od kamena, a sad je bole noge. Ali gustirnu nisu sagradili jer došlo je sedam mršavih krava koje su pojele sedam tustih krava. Tako mi je pričao nono o Josipu Pravednome i faraonu. A faraon nije znao što su mršave krave ni što su tuste. Pa mu je Josip Pravedni protumačio san koji je on faraon usnio a nije znao što to znači. A Josip Pravedni je znao, pa mu je rekao, faraonu, da su to gladne godine koje su pojele site.  A to je bilo u Egiptu gdje ima piramida. Moja majka ih je vidjela kad je bila u Zbjegu. Piramide. To kad je bio rat pa su s otoka krenuli parobrodom u Egipat da ih neprijatelji ne ubiju jer je bio rat. Pavulin nije znao ništa o Josipu Pravednomu, a ni o Egiptu. Ništa nije znao. A ja sam znao jerbo je meni pričao nono o sedamm tustih i sedam mršavih krava. Obo Josipu Pravednomu mi je pričao. A nono je rekao da su našu gustirnu pojele mršave krave, a da su kuću sagradile tuste. Jerbo da je njegov otac puno puno ulovio sardela kad su bile tuste krave. Ja nikad nisam vidio kravu. Samo sam vidio volove kad ih dovedu parobrodom pa ih vode u macel da ih ubiju jer nedjeljom se kuha juha od volujeg mesa.

Stigli smo na Dragovodu. Bilo je već puno žena. Neke su došle i po noći jer voda u bunaru dolazi polako polako pa treba dugo čekati. Zauzeli smo red tako što smo naše groce stavili iza zadnjega i sad će druge žene, koje stižu, biti iza nas. Kruna od bunara od bijelog je kamena. Povirio sam u bunar. U dubinu. Vode je bilo jako jako malo. Točila je negdje iz mraka polako polako. Kamena kruna bunara bila je sva izbrazdana od potezanja konopa. Kanali u kamenu od konopa. Voda miriše na hladnoću. Osjećam je na licu. Hladnoća dolazi iz dubine bunara. Žena, koja je bila na redu, prestala je plesti džemper i uzela sić pa ga bacila u bunar. Vuče konop dugo jer je bunar dubok. Ulijeva vodu u grotac pažljivo da se ne prolije, a kad je gratac bio pun, podiže ga sama rukama na glavu i odlazi, a u jednoj ruci nosi torbu s pletivom jer je plela čarapu dok je čekala red za vodu. Odjednom zazvonili su svi groci jer ih žene pomiču za jedno mjesto prema bunaru. Tako smo čekali dugo i slušali priče koje su žene pričale. A onda su došle naše majke, Pavulinova i moja i brzo su došle na red koji smo Ja i Pavulin zauzeli. Napunile su vodu, stavile šparu na glavu da ih ne žulja i groce digle na glavu i krenule doma, a mi za njima. Kad je moja majka skinula grotasc s glave, sjela je na stolicu i ispričala mi strašnu priču kako je moja nona išla po vodu na Dragovodu da ne mora po danu čekati red za vodu jer je imala doma puno posla i da je jedne noći srela mrtvoga, koji je došao iz groblja, i da joj je taj mrtvi pomogao dignuti grotac na glavu, a onda se vradio na groblje i više ga nije vidjela. Čuo sam ja puno strašnih priča koje su pričale žene dok su čekale red na Dragovodi, ali ova mi je najstrašnija od moje none koja se nije bojala mrtvih i išla noću na Dragovodu.

 

8. Ciment

Vrhovi prstiju su mi krvavi. Peku me rane koje su nastale od cimenta. Majka mi je zabranila da se igram cimentom. Ciment grize. A ja pravim gustirnu. Moram je dovršiti. Od cimenta. Baš je lijepa. Jučer je otac motikom miješao ciment pa su on i meštar Tonci nalijevali cimentom zidove. Najprije se stavi šljunak, pa pijesak, pa prah od cimenta. Pa se dodaje voda i miješa se motikom i stavlja između dasaka cimnent da bude zid. I kamenje otac stavlja između cimenta da se manje troši jer kamenje je besplatno, a ciment je skup. Otac je u dvorištu iskopao veliku jamu. Otac je puno dana kopao jamu i na mazgi odnosio vreće zemlje i kamenja. Otac kaže da će tu biti gustirna. Otac je ovoga ljeta ulovio puno sardela. Kaže tri i po vagona. To je puno. I da ćemo imati vodu. Da majka neće više ići na Dragovodu i nositi grotac vode iz Dragovode. Da će voda s krova naše kuće dolaziti u gustirnu. Kad pada kiša da će padati u našu gustirnu.

Ja sam isto iskopao u dvorištu jamu. Malu jamu. Ja isto moram napraviti gustirnu. A sad mi majka ne da. Da mi je prste izgrizao ciment. A ja sam se samo igrao cimentom. Kad su ujutro skinuli daske od zidova, ciment je bio tvrd. A jučer je bio mekan. Sasvim mekan. Preko noći postao je tvrd. Kao kamen. Jučer sam mogao prstom u ciment, a sad je tvrd. Baš tvrd kao kamen. To je čudo. Jedva čekam jutro da vidim kad skidaju daske,  kako se ciment stvrdnuo i kako je zid porastao. Ciment lijepo miriše. Ja bih volio biti zidar. Pa napraviti zidove kakve ja hoću. Najprije budu mekani pa onda preko noći postanu tvrdi. I zauvijek budu tvrdi.

Meštar Tonci sve zna. Moj otac ga zove “meštre Tonci”. On je momak, ali sve zna. On na glavi ima kapu od papira od vreće u kojoj je bio ciment. On zna kako se pravi gustirna. Samo ne znam kako će napraviti krov od gustirne. To se zove ploča. Kako će ona stajati a da ne propadne na dno gustirne. To je težina. Velika težina. Baš me to zanima. Ja sam već napravio zidove moje male gustirne. A sad moram čekati da mi prođu rane na prstima.

Tako lijepo miriše ciment. Dignem se rano ujutro pa gledam kako meštar Tonci i moj otac grade gustirnu. Sve sam naučio, samo još nisam naučio kako se pravi ploča. Otac je na mazgi cijeli dan prenosio vodu u mezarulama. Tako se zovu ti barili za vodu. Po dvije mezarule pune vode na mazgi da se može miješati s cimentom. Ja mu pomažem kad on digne mezarulu na samar pa je ja pridržavam da se samar na mazgi ne iskrivi dok on podiže drugu mezarulu i stavlja je s druge strane samara pa je veže konopima.  Mazga može puno nositi. I pijesak je donijela mazga i ciment. Bit će to lijepa gustirna. I lijepo miriše ciment.

Proći će meni rane na prstima pa ću dovršiti svoju gustirnu. Imam i čekić. Napravio ga je za me Janko. To je vojnik kojega poznaje moj nono. On potkiva vojne konje na Štali. To je gdje vojska drži konje. Blizu je bunar pa vojnici vode konje da piju. To se zove Štala, a tamo je Janko. On zna kako se pravi čekić. Nono mu je dao bocu vina pa je napravio za me čekić. A ja najviše volim čekić jer onda mogu zabadati čavle u daske. Čavle tražimo ja i Pavulin pa ih ispravljamo jer budu krivi. Imam i kosir za daske da ih mogu rezati i stanjiti i kliješta imam pa vadim čavle. Nono se boji kosira kad ga vidi u mojim rukama. Kaže da ću se njime posjeći, da imam samo deset prstiju i da ih čuvam. A čekić je baš lijep, kao pravi što se kupi. Ne daju mi da je dovršim. Moju malu gustirnu. Vrhovi prstiju još me bole. A tako je lijepo praviti ciment. Kad mi ne daju vodu da napravim ciment. A samo mi još malo treba da dovršim gustirnu.

Gledam kako meštar Tonci stavlja grede pa na njih daske. Sutra će nalijevati ploču. Pa će gustirna biti gotova. Ja sam sve napravio kao i meštar Tonci. Pokušao sam i kapu od papira napraviti kao meštar Tonci, ali ne znam. Pitat ću ga da me nauči. A baš mu lijepo stoji. Daske sam stavio i grede, i mrežu sam od žice napravio. Ali mi ne daju ciment. Do sutra će mi proći prsti kad budem spavao pa se probudim. Ali majka ne vjeruje. Kaže da mi je to od cimenta i da više ne smijem. A otac može. Njemu je koža na rukama debela jer on kopa motikom vinograd i vesla u loji pa njemu ciment ne može ništa. Tako je lijepo biti zidar i graditi gustirne. Bit ću zidar kad odrastem. Zidar gradi zidove koji su zauvijek. Više ih se ne može srušiti jer su tvrdi kao kamen. I kad umre zidar, njegovi zidovi ostaju. Ja ću biti zidar. I gradit ću zidove zauvijek.

Ručamo u kuhinji, a za stolom je i meštar Tonci. Za ručak je pečeno meso. To je zato jer je meštar Tonci. Da nema njega opet bi za ručak  bila riba. I blitva. A on ima curu. Ime joj je Jolanda. On je zaljubljen u Jolandu. I ona u njega. On priča kako u Americi ima strica. Kako su u Americi svi bogati i kako svaki dan jedu pečeno meso. A ja kažem da je Amerika u bojama. Da sam to vidio u kaubojskom. Sve je u bojama, baš sve. A meštar Tonci kaže da tamo ima puno naših ribara. Da tamo u Kaliforniji. I da su ribe velike u Americi. I da su u svi bogati. Ti Amerikanci. A to je u San Pedro. Svi mladi bježe u Italiju, a onda budu u logorima za izbjeglice u Italiji i čekaju prekooceanski brod da idu u Ameriku. Pošalju ih tamo u San Pedro prekooceanskim brodom. “Jučer je utekal Momo”, kaže nono. “Bilo ih je osam, šest mladića i dvije divnjice. Niko nije imao više od dvadeset godina. A nisu imali motora. Na vesla i s malim jedrom, rekao mi je svićor Burte”, kaže nono, “da nisu imali ni busole” “A je li dugo na vesla?”, pitao je meštar Tonci”. “Ako su uzeli jidro onda je lako” kaže nono” onda je lako, jerbo je vitar de maistro. Svu noć je puhala maistrotramuntana.” “A kako su mogli bez busole?”, pitao je meštar Tonci, kako su znali.” “A šta će im busola”, kaže nono, “kad je zvizda Tramontana, a noć vedra. Samo neka ti je zvizda Tramontana priko desnega ramena i ravno si u Tremite. Svi to znaju. A borbeni čamac ih zaludu traži. Borbeni im ne može ništa jerbo je mrak. Utekli su jučer čim je pala noć, a borbeni je bio vezan na mulu. Borbeni nije znao ništa”, kaže nono. A šta će im busola, samo neka ti je vazda Tramontana priko desnega ramena i dreto si u Tremite”, rekao je nono. “Priko desnega ramena”, rekao je meštar Tonci.  “Svi će mladi uteć, svi!” kaže nono. “A ja neću, ja volim Jolandu! Šta će mi Amerika”, rekao je meštar Tonci.

Poslije ručka Tonci je otišao. Sve je bilo spremno za nalijevanje ploče. To ćemo sutra. Jedva čekam kad će biti sutra. Prije nego što je otišao, meštar Tonci dugo je promatrao gustirnu kako je lijepa, a onda je svoju zidarsku žlicu zakopao u stog pijeska i livel kojim se mjeri je li zid kriv ili je ravan i njega je zakopao u pijesak. “Pa ćemo sutra ploču”, rekao je mom ocu, “pa ćemo sutra!” Dugo je gledao gustirnu, a onda mi je rekao: “Ti ćeš biti zidar!” i krenuo je niz ulicu pa se okrenuo i rekao mi: “Ti ćeš biti zidar!”. I otišao je.

Bila je noć pa je bilo sutra. Ja sam se rano digao. Nisam mogao spavati. Rane na prstima bile su mi skoro prošle. Jedva sam čekao da vidim kako ćemo nalijevati ploču i kako će ona ostati a da ne propadne u gustirnu. Ali to meštar Tonci zna. On zna i kuću napraviti. On voli Jolandu. Nono je otišao na rivu vidjeti je li na peškariji ima ribe, a mi smo čekali meštra Toncija. Otac je počeo motikom miješati veliki stog šljunka, pijeska i cimenta iz vreće. To se zove miješati usuho. Bez vode. Meštra Toncija još nije bilo. “Doći će”, rekla je majka, “bit će zaspao.” A onda ćemo miješati umokro. Kad dođe meštar Tonci.

Nono se pojavio na vratima dvorišta. Nosio je ribu na papiru. Rekao je: “Gotova je! Utekli su! Tonci i Jolanda! Noćas su utekli, govori se na rivi. Svi govore. Tonci i Jolanda!”  Bila je to strašna vijest. Tonci neće doći. A gustirna? Meštar Tonci je pobjegao u Italiju. Tonci i Jolanda u malom kaiću.

Odmah sam se sjetio zidarske žlice. Otkopao sam iz stoga pijeska zidarsku žlicu i livel. Zano sam gdje su. Sad su moji. Bit ću pravi zidar. Sad bih htio vidjeti Pavulina da mu ih pokažem. On nema žlicu i livel, a ja sad imam. Sad su moji. Htio sam dovršiti moju gustirnu, ali mi ne daju vodu. Majka kaže da su mi još rane na prstima. Ali sad imam pravu zidarsku žlicu. Kad sam ostao sam, odlučio sam dovršiti moju malu gustirnu. Sve bi to bilo lako. Hrpa pijeska pomiješanog s cimentom bila je tu, ali vode nije bilo. Vodu je majka zaključala u konobi da ja ne bih opet. U kuhinji je grotac vode iz Dragovode. Ali to je za piće. Pitam moju pranonu da mi da malo vode. “Možeš samo piti. Majka je rekla da čuvam vodu da ti ne bi opet ciment miješao rukama.” “Neću rukama sad imam zidarsku žlicu”, kažem noni. “Pij koliko hoćeš, ali vodu ti ne dam za ciment”, kaže ona.

I popio sam, dvije kacijole vode sam popio da se mogu bolje popišati. Sad je trebalo čekati da mi dođe volja da se popišam. Bio sam nestrpljiv. Trebalo je naliti ploču moje male gustirne. Uzmem s one hrpe pomiješan ciment s pijeskom i popišam se. Nisam mogao puno. Nije bilo dosta za cijelu ploču moje gustirne. Popišao sam sve do zadnje kaplje, a onda više nisam mogao. Bilo je malo. Zvao sam Pavulina da mi pomogne. Došao je Pavulin. On piša, a ja miješam ciment A onda uzem zidarsku žlicu i cimentom nalijevam ploču moje male gustirne pa sam lijepo sve poravnao zidarskom žlicom. Pita me Pavulim da i njemu posudim malo zidarsku žlicu. Onda je i on poravnao ciment na gustirni mojom žlicom. I bucol sam ostavio da se može crpiti voda iz gustirne. “Ja ću ti dati čep od bočice od tinte. Prazna je pa ću ti dati čep za napraviti sić”, rekao je Pavulin, “I čavlom ću ti probiti sa strane čepa rupice za provuć žicu pa će bit sić za vodu od gustirne. I špaga imam i sve. “Sad neka se suši. Sutra će već biti tvrda.”

Kad sam se ujutro digao iz kreveta moja mala gustirna bila je gotova. Ploča je bila tvrda. Preko noći se stvrdnula. Izvukao sam male gredice kroz rupe pa dašćice kroz bucol i sve je bilo gotovo. Otac je rekao: “Ti si sada meštar Tonci, samo ti fali kapa od vriće od cimnenta. Imaš i zidarsku žlicu.” “Imam i livel! Unutra je mala staklena cijev i mjehurić zraka. Ja znam kako se mjeri zid. Gledao sam kako meštar Tonci mjeri, kako gleda onaj mjehurić zraka da mu ostane u sredini.” Otac je odlučio naliti ploču velike gustirne bez meštra. Meštar Tonci je u Italiji, a mi ćemo sami”, rekao je otac. “Ti si moj meštar!”

Došli su očevi prijatelji i svi pomažu naliti ploču. Barba Mote mi je napravio zidarsku kapu od papira i rekao mi je da sam sada pravi meštar. Ploča je bila gotova. A onda je došao meštar  Napoleon koji pravi  kanale da voda s krova teče u gustirnu. Meštar Napoleon je mali čovjek dlakavih prsiju. Ima kovrčavu kosu  i dva zlatna zuba. On  zna kako se prave cijevi. Penje se na visoke visoke skale sve do krova kuće da bi cijevi učvrstio klinovima. Ne boji se visine. Smije se za ručkom pa mu se vide zlatni zubi. I njemu je stariji sin pobjegao u Italiju. Otići će prekooceanskim brodom u San Pedro. Bilo ih je jedanaest u barci. Skoro su se potopili jer je barka bila mala, a valovi veliki. A onda su nekako uspjeli prije nevere stići do Tremita. “Luda dica!”, kaže Napoleon, “spasio ih je sveti Nikola!” Sad u Italiji čekaju prekooceanski da ih odvede u Ameriku.

Nono je rekao da se pulent smije. “To hoće reć da bi mogal dož. To je kiša. Jerbo kad se pulent smije. Ti ne znaš di je pulent – tamo di sunce gre u more. A vidi one crne oblake. Pulent se smije!” Smijao se meštar Napoleon s ona dva zlatna zuba. Sin mu čeka prekooceanski u Italiji. A onda će ga odvest u Kaliforniju. Prekooceanski. Tamo je uvijek primaliće. I neće vidjet kako je gustirna lijepa sada kad su i kanali od lima koji se svijetle. Pa svi govore kako se naša kuća svijetli. “Jeste čuli?”, rekao je nono, “jeste čuli?”. Daleko daleko čulo se kako je zagrmjelo. “Dož će! Ucinit će voda! Arija je od dažja!” Grmljavina je postal bliža.

S pučine dolazi kiša. Primiče se velikom brzinom. Juri prema nama. Najprije je stigao vjetar. Majka trči od sobe do sobe i zatvara prozore. Prve krupne kapi već udaraju stakla prozora. Sjevne munja, a onda se prolomi grom. Kao da je nebo puklo na dva komada.  Postaje mračno kao da će skoro noć. Trčim na tavan. Ovdje je tamno i vruće je jer je sunce peklo po cijele dane kupe našeg krova. Sada počinje dolaziti svježina. Osjećam je na licu, u leđima. Šum kiše postaje sve jači. Šumi, šušti, pljušti, pa pljače, pljaska, pliska. Mlazovi vode sa svih strana, i pljušte i pljašte i pliješte i plište a kaplje kaplju, kapljaju, nakapljuju, pokapljuju, a onda se slijevaju u limene kanale oko kuće i jure radosno prema gustirni. Dož dažji! Miris dažja ispunio je cijeli tavan. Grgolji, gargolji, glagolji, glagolja, glogoče, glogota voda u kanalima, juri, skakuče, preskače, natače, protače, pritače oko kuće pa se sve slijeva, pa se nalijeva, pa se ulijeva u onaj okrugli limeni kanal što vodi vodu vodoravno pa strmoglavo pa ravno u gustirnu. Gromovi ne prestaju.

Nije me strah jer naša gustirna sada se puni vodom. Napunit će se i moja mala gustirna. Kuća naša roni kroz golemu neprozirnu zavjesu kiše.  Voda vrije, voda vruji u žljebovima. Zvoni svaka kupa našeg krova. U polumraku tavana slušam kako se na našu kuću ruši nebo koje je puklo i razbilo se u komade od silnog udarca groma, a kuća svemu tome odolijeva kao brod koji putuje po neveri. Dotrčao sam u kuhinju gdje su bili svi. “Bit ću zidar!” rekao sam, “Bit ću zidar! Ja najviše volim miris cimenta!”

 

9. NOĆ U PODNE

Kad je obid svak je sretan za našim stolom, samo ja nisam. Nisam sretan jer znam da će skoro noć. A noć počinje kad ja moram poslije ručka leć u krevet, a u sobi je mrak jer su škure zatvorene. Jer da djeca moraju spat. Da niko ne smi lupat jer otac mora spat. Otac je cijelu noć veslao u loji i oči su mu krvave jer ne spava po noći, a sad da je vrijeme od spavanja jer da ribari moraju spati. A Pavulin ne mora spati jer njemu otac nije ribar. Ni Andro ne mora spati ni Jakša. A ja moram jer meni da otac po noći ne spava pa mora sada kada je najljepše za se igrat. Baš sada kada je sunce i kad cvrčci cvrče. A cvrčci ne moraju spati. Oni najviše cvrče kad je sunce najvruće i kad moj otac mora ić leć. I baš njih briga što on vesla i po noći ne spi. Oni se svi smiju jer nono priča smiješnu priču. A meni nije smiješno jer sam tužan. Jer je u sobi mrak. I onda nema ničega nego se mora spat. A meni se ne spi. A ja onda mislim. A Pavulin i Andro igraju na šćinke.

Na ulici. Pavulin ima šćinke kakve niko nema. Stigle su mu u paketu iz Amerike. Ima žutih i zelenih i modrih. To su caklenke. Ima i crvenih. A imam ih i ja, ali Pavilinove su ljepše. A ima Pavulin i jednu šćinku u kojoj je zeleni propeler pa kad se vrti kao propeler da se vrti. Zeleni. A ima i jedan veliki karabilo koji ima puno boja. Karabilo je veći od caklenke. Pavulin gađa caklenkama najbolje u našoj ulici. A je ne znam kao on. On je stariji pa on zna. A da moram baš sada leć. Nono je počeo još jednu priču pa me nije majka odvela u kamaru da spavam dok ne završi priča. A nono voli pričati kad mi sjedimo za stolom. I svi se smiju kad nono priča samo ja se ne smijem jer znam da ću sad u krevet. A onda je noć. A kad je noć onda nema ništa.

Ušao sam u krevet i majka je zatvorila vrata. Znam ja, ona je budna, ona ne spava, ona pazi da ja ne pobjegnem iz kamare. Ona po kući hoda u čarapama da je nitko ne čuje. A Pavulin je na ulici. I Andro je na ulici. Oni igraju na šćinke. Čujem ja u kamari kako oni pričaju. A onda majka zatvori škure i kaže mi da spavam i da mi treba sna jer da sam trčao, jer da sam plivao. U sobi je mrak. A ja čujem kako sat na kampanelu tuče sate. I brojim: jedan, dva, tri … sve do dvanaest. Sada je podne. Sije sunce, a meni je noć. A cvrčci cvrče. U mraku se može vidjeti i ono što ne postoji. I ja vidim veliki brod. I ja i Pavulin smo na brodu. I putujemo u Indiju. Indija je daleko. I mi putujemo. A more je veliko i ne vidi se ništa nego samo more i nebo, i more i nebo. I valovi su veliki kao kuće. Vapor putuje, a iz njegove trumbe izlazi dim i ide u nebo. I lete kalebi za nama. Pavulin mi kaže da je Indija crvene boje i da su tamo slonovi i da ljudi jašu na slonovima. A da slonovi imaju surle s kojima mogu piti vodu. I da imaju velike uši. Ti slonovi. U Indiji. A Indija je daleko, daleko. I treba puno spavati dok ne stignemo u Indiju. A naš vapor je veliki. Pavulin kaže da će sad on biti kapetan, a mene je strah da on ne pogriješi put. Tuuuuuuuu trubi naš vapor. To kapetan pozdravlja drugi vapor. Pavulin ima kapu kao pravi kapetan. On ima dalekozor i gleda u daljinu da vidi gdje je Indija. A Indije još nema. Indija je daleko. Slon je bio veliki, ogroman. Uplašio sam se kad je stao ispred mene. A onda je počeo tuliti onom svojom surlom kao vapor. Čula se sirena iz njegove surle i ja sam se probudio.

Negdje je bio požar. To je vatrogasna sirena. Negdje gori. I vatrogasci sada trče da ugase požar. Koliko sam dugo spavao? Već smo bili stigli u Indiju. Pavulin i ja. Preokooceanskim. A sad sam u kamari i na plafonu gledam kino. Isto kao kino. Na plafonu vidim Pavulina i Androta kako na ulici igraju na šćinke. Na škurama je mala rupica i sunčeve zrake na plafonu moje kamare prikazuju kino. Pavulin i Andro i Jakša na zemlji moje ulice igraju na šćinke. Sve se vidi kao da je kino. A oni ne znaju da ih ja vidim. Oni su kao da su pravi, a nisu jer su na plafonu. I viču, a ja ih čujem sve što oni govore i vidim kako gađaju caklenkama. Da sam s njima ne bih vidio kino. Kako je to slika s ulice ušla u moju sobu? Želim ih dodirnuti da vidim jesu li stvarni. Ali plafon je visoko. A baš kao da su stvarni. Kako to da mogu biti i na ulici i na mom plafonu? Ali su na plafonu naopačke pa su im glave dolje, a noge gore. I trče tako s nogama gore a glavama dole. Oni mi neće vjerovati kad im kažem da sam ih gledao u kinu i da su bili svi naopačke. Reći će da lažem. A jesu. Moja kamara postaje zanimljiva. U njoj mogu gledati kino i vidjeti sve tko prolazi ulicom. U mojoj sobi svi sa ulice su naopačke pa su smiješni. I mačka je naopačke pretrčala preko ulice. A sve se vidi kao da sam na ulici. A nisam, nego sam u krevetu. Puno se može vidjeti zatvorenih očiju. U mraku ima svjetla i vidi se kao da je dan. I ono čega nema se može vidjeti. Valja mi naučiti gledati zatvorenih očiju. Jer moj otac je ribar pa danju spava. I majka ide po kući u čarapama, a ja gledam kino na plafonu moje kamare. A naučio sam gledati i kad zatvorim oči. A kad se zatvori oči onda se najbolje vidi jer se vidi i ono čega nema.

Majka je ušla u sobu i otvorila škure. Noć je završila i opet je bio dan. Na plafonu je bila dugačka kosa crta koja je prova prekooceanskog broda. Majka se čudila što nisam odmah skočio s kreveta. Rekao sam joj da mi se još spava i ona je otišla. A nije mi se spavalo. Gledao sam u onu kosu pukotinu u plafonu. Bila je to prova od prekooceanskog broda. Volio sam još putovati. Pavulin je bio kapetan, a ja sam bio kormilar. On je zapovijedao, a ja sam vrtio kormilo. Put je bio dug. I pjenilo se more ispred naše prove. Kino je završilo, ali ja sam još uvijek plovio put Indije kao i onda kad sam bio bolestan, pa sam cijeli dan mogao gledati u plafon kako naš brod plovi put Indije. Lijepo je biti bolestan. Onda ti svi donesu naranče i slatkiše. I možeš koliko hoćeš gledati u plafon ogromnu provu vapora koji plovi u Indiju. A Indija je daleko. Jako, jako daleko.

 

10. Na more

Već je bilo puno puta da sam trebao s ocem poć na more. Na more je kad se gre na sardele. Onda se love sardele. Moj otac gre na more. On je šijavac. I rekao je da gremo na more a onda bi rekao da ja ne mogu jer da će bit mora. Kako će bit mora? Pa da nema mora kako bimo mi išli na more. To je on rekao da će puhati, a onda su valovi pa djeca ne mogu, jer je mora. Onda se kaže da će bit mora. On može jer on je ribar i vesla s dva vesla. Ja sam vidio loju. To je loja u kojoj on vesla. Na provi je veliki feral. Danas je bonaca, kaže otac za stolom, neka mali ide, neka ide, bonaca je kalma. Noćas. To kad je kalma onda je još više bonaca. Onda je bonaca kao ulje. Onda se more ne miče. Ja idem na more. Majka stavlja hranu za nas u očevu koficu upletenu od pruća. Bronzinić s poklopcem, a unutra gulaš. Ja volim gulaš. I bevandu je majka napravila za nas dva koji idemo na more. Pavulin ne ide ne more jer njegov otac nije ribar pa on ne zna što je to na more. A ne znam ni ja. Nisam nikad bio. Nono kaže da se ne naginjem priko bande od broda da ne padnem u more. Meni su se noge tresle od nečega. Bonaca kalma. Bonaca kako ulje. Idemo. “I neka mali ponese toplu košulju. Na more je friško”, kaže nono. “Danas sam vidio mravinjak, puno puno mravi. Neki su imali krila”, kažem ja. “To je dobro”, kaže nono, “to da je dobro”. To hoće reć da ćemo noćas uloviti puno sardel. Mravi su kao sardele pod feralom, rekao je nono. Nisam nikad vidio žive sardele. A otac kaže da one igraju, da one skaču iz mora kad ih je puno jer se vesele svjetlu. Njih je strah kad je mrak da ih ne pojede dupin pa se skupljaju pod feral jer vole svjetlo. I mene je strah. Je li dupin može skočiti u brod? Ali to ne smijem nikoga pitatat. Znam da bi mi se rugali.

Loja mog oca je lijepa. A levut je puno veći jer on ima mrežu koja je velika. U levutu su već bili levutori. To su levutori koji su u levutu. Njih ima puno jer oni vuku mrežu. Oni sjede na mreži pokrivenoj tendom na krmi levuta. Treba najprije ući u levut pa preko njega u našu loju koja je vezana za krmu levuta. Brod miriše na katran, na loj. Brod miriše na daljinu, na daleko more kojega ja nisam nikad dodirnuo. I još nekako miriše. Ja ne znam imena tim mirisima. I na ribu miriše. I još na nešto. Otac pazi da ne padnem preko konopa. Debeli su konopi. Jaki pa ne mogu puknut. Brod nije nepomičan kao riva. Brod se stalno malo miče. I jako se miče kad su valovi. More se uvijek miče. More je uvijek živo. More nikad ne može stati. Sve što je živo, miče se. More je živo. More diše. More je ogromno. I uvijek je novo. Sve što u more padne, more sakrije. Ništa u moru nije stalno, ni čvrsto. U moru se potone ili se lebdi iznad dubine. Naša barka je jaka. Ona ne može potonuti. Nju more ljulja kao kad se ljuljačka ljulja.

Na kampanelu Kaštela tuče zvon. Tuku sati. Udarilo je četiri puta, pa onda opet četiri puta. Otac mi je pomogao da uđem u njegovu loju gdje on po noći vesla. Ogroman je feral na provi. On noću svijetli. Ja ću noćas vidjeti kako svijetli. Velika je staklena, ne znam kao se zove, a unutra su dvije redine. Tako je rekao svićor. On se brine o svjetlu. Rekao je da je stavio nove redine u feral. Komadić kruha bacio sam u more. Skupile su se bukvine, jato bukvina. Igraju, jure da otkinu komadić kruha od grudve zgnječene prstima.

Otac i svićor pričaju o vremenu, da je bonaca kolma, da nema maistrala, da je prijužje, da će sutra jugo, da je dobar sinjal od ribe, da su prošle noći ujali četrdeset kvintali na Garke Ploce. Kakve su to ploče? Jesu li gorke? Vidjet ćeš, kaže otac, vidjet ćeš. Još svi sjede. Kad ćemo krenuti? Svi se nečemu smiju. A ja mislim o gorkim pločama, mislim jesu li stvarno gorke. Još nekoga čekamo. Kad će Mikulica, uvijek je zadnji!  A onda je opet udarila ura na Kaštilu četiri puta. To se zove repetivat, to se zove ponoviti za one koji nisu sigurni koliko su puta čuli da je udarila ura. Svi znaju koliko je sati jer mi imamo sat visoko iznad krovova kuća, veliki kameni sat koji tuče ure. Svi znaju koliko je sati. A ima i nebeski sat. Mene je nono naučil kako se gledaju ure na nebeskoj uri. Ja znam kako se zvijezde zovu i koliko će biti uri kad izađe Petrov Veli Križ. Jedan je ribar odriješil cime, a iz levta začula se buka motora. Svaki levut ima svoje ime po imenu glavnog svićara. Jedan je “Bepica”, drugi je “Antić”, treći je “Bjazić”, četvrti je “Bulino”, peti je “Guslica”, šesti je “Cenci Boceta”, a naš nije po ničijem imenu nego po svom i zove se “Durmitor”. Baš lijepo ime. Ne znam zašto je lijepo, ali čini mi se da je snažno, a i velik je “Durmitor”, najveći od svih levuta. Miriše na sardele koje koje je Durmitor lovil. Puno je levuta. Neki još nisu krenuli.

Čuju se motori koji se pale u levutima. Svićari vezuju loje i borke za levute. To se zove u remurć, jer loje nemaju motore pa ih poteže levut. Svaki levut vuče dvije loje i jednu borku. Borka je najmanja. U borki je barker, a u loji šijavac i svićor. Krenuli smo. Vozimo prema Punti. Nikad nisam vidio što je iza Punte. Sanjao sam prošle noći da je more u mom dvorištu, da je dvorište veliko more i da na njemu plivaju barke s upaljenim feralima. Ja sam bio šijavac i veslao sam kao moj otac. Kuće su u moru bile okrenute naopako, a dna nije bilo, nego je umjesto dna bilo nebo. I dva oblaka su bila na nebu, ali su bila na dnu mora. Strašno duboka jama! Ako potonemo! Uplašio sam se te dubine koja je duboka kao nebo. Otac se nije plašio. On je sjedio na banku loje i jil brujet, i iz pota pil bevandu. On se nije bojao dubine. Veliki je feral obasjao more. Bilo je to sunce, ali svijetlilo je iz dubine mora. Čuvao sam svoj san da se ne probudim brzo. Jer bilo je lijepo imati more u svom dvorištu. Čitavo more sa ribama. Ali brzo je moj san ugašen kao svijeća, kao feral na provi i nestalo je more iz mog sna. Loja treperi na udarcima vala u provu. Konop remurća je zategnut i naša loja klizi površinom mora prema Punti. Što je iza Punte. Zamišljam da su iza Punte velike kuće. Da je tamo grad i puno ljudi i brodova. Osjećam kako u mojim koljenima nešto treperi.

Osjećam kako ta loja treperi skupa sa mnom. Na boku su dva velika vesla, i greda koja se zove jaram. Na njenim krajevima su škarmi za koje se zapne štrop da drži veslo kojim se vesla. Jedna grudva loja omotana komadom mreže zataknuta o bok. To je za namazat mjesto gdje veslo tare o škaram. Onda se namaže da veslo kliže, da bude lakše veslati. “Sve ćeš vidjeti”, kaže otac, “a sad večeraj”. Prvi put večeram na brodu iz limenog tanjura. Jedem gulaš i umačem kruh. Ja večeram kao i ribari. Otac jede češnjak. Grize ga i otpuhuje koru u more. Svićor se zove Visko Janko. Svi ga zovu Visko Janko, jer ima još jedan Visko, ali samo je on Visko Janko. On je mali čovjek s cigaretom u ustima i s kapom na frontin. Cigaretu drži stalno u ustima dok ne izgori do kraja. A onda je otpuhne u more. I priča s cigaretom u ustima tako da ona ide gore dole kako on govori. “Jučer su Andrijici utekle ribe ispod olova”, kaže Visko, “trebalo je zapasat ranije, a on je čekao. Noćas ćemo ih mi. Nama je ista posta gdje su Andrijici utekle ribe. Noćas ćemo ih mi. Garke Ploce su dobra posta. Valja ranije pasat, ranije”, a cigareta u ustima mu je išla gore dolje dok je govorio. “Vidit ćemo ima li kaleba na posti. Kaleb je najboji svićor. Kad kaleb lezi na posti to je sinjal da su ribe soto”, rekao je Visko Janko i ispljunuo ostatak cigarete u more. “Ribe su soto kad kaleb leži na posti” kaže svićor Visko Janko. A ne vide se. On zna po galebima. Galebi imaju dobar vid. Galebi vide ono što ljudi ne vide. Oni znaju da su ribe ispod njih u dubini. Oni ih vide.

Brod miriše po friškinu. To je miris od ribe i luštre su svugdje zalijepljene na bokovima broda. Meni je drag miris friškina. To kad je brod pun ribe pa kad brod miriše po friškinu. Vesla su na boku loje. Dugačka vesla kojima moj otac vesla. On je jak. On po noći vesla. I jarbol je sa strane. Ali jarbol se više ne koristi jer levut vuče loju, a levut ima arana. Tako se zove motor. Aran. Da je aran dobar. On vuče tri broda iza krme levuta. A prije je bilo na vesla, a sad je aran kaže Visko Janko. Ribari su počeli večerati jer skoro će noć. Sunce se spušta i još malo pa će u more. “Sunce je smočilo nogu” kaže Visko Janko. Ja gledam sunce, a sunce je smočilo ne samo nogu nego obe i cijelo tijelo i samo mu se glava vidi na površini mora, velika, crvena kako pliva. Motor je smanjio buku i levut je usporio. Pred nama su se pojavile debele kamene ploče koso nagnute prema moru. A ja sam mislio da će biti grad. Veliki, nepoznati. “Ovo se zvu Garke Ploce”, kaže mi otac, “stigli smo”. Utihnuo je motor i sidro je s krme levuta bačeno u more.  Svi su se brodovi vezali za kraj. “Bonaca je noćas kako ulje” rekao je Visko Janko. “Vidi kalebe kako leže na posti” rekao je Visko Janko. “Noćas će igrat”, kaže moj otac. Zamišljam tu igru ribe pod feralom. Riba je ispod nas. Bacam komadiće hrane u more i gledam kako se bukvine i ušate roje kao mravi oko komadića kruha i ostataka gulaša od naše večere. Mi smo sada na more.

 

11. Noć od srebra

Otac je grudvom loja umatanom u komad mreže namazao žirune vesla gdje se stavlja štrop oko škarma. To se maže lojem da je lakše veslati, da vesla ne zapinju. Veslati je teško, a kad je namazano lojem onda je lakše. Bit će noćas ribe. Visko Janko odriješio je loju od levuta i otac je lagano veslima na krmi okrenuo brod prema pučini i brod je počeo lagano kliziti. Visko Janko je na provi pompom pumpao feral, a onda je zapalio komad papira i prinio feralu. Planule su redina u staklenoj lopti ferala i počele su se žarit i svijetlit sve jače i jače. Miriše petrolej. Volim miris petroleja i miris friškina. Ne znam zašto mi se noge tresu. Ne bojim se ničega, a noge mi se tresu. Puno je mravi bilo oko mravinjaka. Bilo ih je i s krilima. “Bit će puno sardel! Kad vidiš mrave, to hoće reć da će ti otac ulovit sardele”, rekao je nono. Počele su se na nebu vidjeti zvijezde. I ribe znaju koje su zvijezde na nebu i po njima se kreću kako se zvijezde vrte na nebu, a ribe se vrte pod morem. One znaju svoje puteve i ribari znaju njihove puteve i tako ih love.

Svjetlo ferala napravilo je oko naše loje veliki svijetlo modri krug, a okolo svjetla je veliki, ogromi mrak. Vjetra nema. Visko Janko baca u more kuglice zgnječenog kruha. “Kurent je iz levanta”, rekao je, “ni puno kurenta.” Doplivala je odnekud iz mraka jedna jaglica. Vijuga po samoj površini i dopliva do ruba loje. Pa dopliva druga, a onda su nestale. Kamo su otišle jaglice? Leptirice lete oko ferala, ali sardela još nema. Visko Janko stoji u purteli na provi i trbuhom leži preko boka broda. On gleda kad će se pojaviti sardele. I ja gledam, ali ne vidi se ništa. Samo leptirice lete oko ferala. Sardela nema, a ja sam očekivao da će se pojaviti odmah, da vidim kako to igraju sardele. Ali more je duboko i one se možda kriju u dubini. Galebovi koji su ležali na ovom mjestu znali su da su ribe soto. Oni znaju. Oni se ne mogu prevariti. Po njima se zna. Valja čekati. More je duboko, a svjetlo ferala prodire u dubinu, duboko, duboko. Visko Janko priča mom ocu o sinu koji je pobjegao u Italiju. Svi mladi bježe. Oni su bili, a bilo ih je pet sve mladi, osamnaest – dvadeset godina. Mlado – ludo. I ukrali brod, loju od Mikićovih i utekli na vesla. Cilu noć na vesla. Bonaca, a Tremiti daleko. Sad su u logoru u Italiji. To se zove Kremona, taj logor. A da će u Amerike.

A nebo je puno zvijezda. A ja znam kako se neke zovu. Znam gdje je Tramontana, i gdje su Kari, znam gdje je Petrov Veli Križ i gdje su Šćapi i gdje su Vlašići. Mene je nono naučio. A da im je u logoru dobro, da je dobra spiza, da su primili nekidan pismo. A da je u Amerike dobro. Da ima barbu koji će ga dignut u Amerike. On da ide na more u Amerike. Taj barba. A tamo se lovi puno. I da će ga barba dignut u Amerike. Kako se to digne u Amerike? To nisam znao.

Puši Visko Janko na provi stojeći u purteli i pumpa pumpom feral da bolje svijetli. Cigareta mu je igrala u ustima dok je pričao, a noć je bila ogromna, noć je bila od dna mora pa sve do neba. Otac je veslao lagano. “Badni od marka” zapovijedao je Visko Janko mom ocu. “Badni od mraka”, odgovarao je moj otac da potvrdi kako je čuo komandu i onda jače gurne desno veslo. “Od mraka” to je desna strana broda, jer feral je s lijeve strane pa je mrak s desne. Doznao sam brzo da se ta strana zove “od sviće”. “Tako, tako, badni malo od sviće”, zapovjedio je Visko Janko. “Od sviće” ponavlja moj otac. “Tako obe” a moj otac “tako obe” i veslao s oba vesla. Odnekud je na moj rukav sletio krilati mrav. Je li to onaj isti iz mravinjaka koji sam jutros vidio? Odakle je on doletio. Je li mi donio vijest da će početi igrati sardele. Da će ih biti kao marava? “A mogao ih je uhvatiti borbeni”, rekao je Visko Janko, “Sad bi bili u zatvoru.”  A ta Kremona. A da je dobra spiza, piše.” Noć postaje sve noćnija. Borbeni da ih je tražio. Veliki krug svjetla širi se u dubinu. A dno se ne vidi. Duboko je jako jako. Hoće li ribe naći put do našega broda? Hoće li prepoznati koje su njihove zvijezde na nebu? “Izletila je jedna de prova” rekao je Visko Janko. Digao se Visko Janko na kuvertu i gleda negdje ispred prove, u mrak. “De prova igraju. Sad će igra doć na nas. Čuješ ih kako igraju”, rekao je Visko Janko pokazujući rukom u daljinu. Igra da će doć na nas.

Noge mi drhte od neke zime, a toplo je. A opet mi noge drhte. Trepeću. Otac se nagnuo preko desne strane loje i pogledao u dubinu. “Evo ih na nas, počele su se dizati.” Pogledao sam i ja u dubinu. Duboko duboko vidio sam nekoliko riba. Jedva su se nazirale dvije tri ribe, a Visko Janko je vikno: “Ovo ih igrom na nas!” Čuo se šum kao kad kiša pada, kao krupne kapi koje padaju na površinu vode. A onda je površina mora zapjenila. Praska more na sve strane. Veliko jato sardela odjednom je ispunilo osvijetljeni krug mora. Pa je jedno jato krenulo okolo, pa drugo jato je odjednom iz dubine kreće prema površini. Skaču sardele iz mora pa opet rone u dubinu, pa drugo jato okolo, pa opet u dubinu. Pleše riba a muzika se morska čuje. Čini mi se da je čujem. Iz dubine. Tiha muzika mora. Pa su opet ribe poludjele. Skaču na sve strane. Praska more. Muzika mora postaje sve brža.Visko Janko opet je zapalio cigaretu. Priča Visko Janko mom ocu kad su bili na Garke Ploce ujali vagun. Dvi loje napunili i levut. Svi brodi puni. A skuše su bile paaaa. Vele skuše paaa. A noćas je vidit skuše.

Otac mi kaže da valja ić leć pod provu. Da ćemo noćas zavarć. To kad se riba okruži mrežom. To se zove zavarć. Kako je to kad se zavarze? To će bit noćas. A da sada moram ić leć pod provu jer poslije kad se ide zavarć neću moć spavat. Ja da neću, da ne mogu, da mi se ne spi, da je riba, da igra, da kako ću sada. A da moram, kaže otac, da moram, da je malo vremena, da djeca moraju. A pojacu neka prostrem, njegovu i na njoj neka spavam. Ležim na pojaci pod provom. Vonja friškin. Kad se pomaknem, šuška lišće od kukuruza u pojaci. Iznad mene plafon od kuverte koji mogu dodirnuti rukom. Na plafonu zalijepljene luštre riblje. Milijun luštara. Gulim ih, ali sve je od luštara. Kako ću zaspati, a riba igra. Čujem kako igra, kako skače. Ribe su poludjele. A ja moram baš sada spavat. Baš sada. Moram, jer poslije ćemo zavarć. Doć će levut s velikom mrežom. Miriše friškin. “Badni od mraka”, zapovijeda Visko Janko. “Badni od mraka”, ponavlja moj otac.

Virim ispod prove, a očeve ruke s dva ogromna vesla idu gore dolje pa naprijed, pa natrag, pa opet gore pa dolje, a iznad očevih ruku zvijezde. Penju se očeve ruke prema zvijezdama, pa se spuštaju, pa voga, to je prema naprijed, pa šija, to je prema natrag. To sam naučio. I od mraka to je desnim, a od sviće to je lijevim veslom. Pokušavam zaspat. Zatvorim oči, ali uvijek vidim ribe kako igraju. Vidim ih kao a gledam, a ne gledam jer moram spavat. Ali sve pucketa kao da barka gori. Bojim se. Pucketanje ne prestaje. Pitam oca što je to. On kaže da to nije ništa. Kako nije ništa kad pucketa. Ma to na dnu mora da puca morska trava i neka spavam da je to brak, a to da je trava što raste na dnu mora pa noću pucketa.

Opet zatvaram oči i slušam kako puca morske trava. Na dnu mora. A da to nije ništa. Kako to trava može pucati? I čuje se ccc pa ccc pa opet ccc i tako cijelu noć ccc pa ccc. Spavati ne mogu. Gledam, virim ispod prove, a nebo sve do mora s milijun zvijezda. Vlašići su nasred neba i Šćapi za njima. Dodirne ih moj otac veslom. Vlašiće i Šćape i Petrov veli križ i Petrov mali križ. Da moram zaspati zapovijeda mi otac, da moram jer da ćemo zavarć, a ja da još nisam zaspao. Opet zatvaram oči, ali u mraku zatvorenih očiju gledam zvijezde. Puno je nebo zvijezda. A nisu. Počele su se micat. Kad ih je moj otac dodirnuo veslom poludjele su zvijezde. A to su sardele. Plivaju po nebu na sve strane u jatima. Pa kruže. Pa plešu. Jedno jato su Vlašići. I Morko i Maneta i tri brata Ivaneta i Jurko i Burko i Moli Manjurko. To ih je osam, ali se Moli Manjurko ne vidi, rekao je nono. “Tu sam!”, rekao je Mali Manjurko, “Tu sam!” i smijao se, a bio je bos i u kratkim hlačama. “Sada je ljeto”, rekao je, “pa idemo bosi”. A onda je nestao. Vratio se među svoju braću Vlašiće. Ali nisu to Vlašići. To su ribe pa skaču, pa igraju.

Naš je brod na nebu s ogromnim feralom. To je mjesec. A moj otac vesla na nebu među sardelama. Njegove ruke ih dodiruju. Njegove ruke su jake. Noćas ćemo mrežom loviti zvijezde. Sve ih je više. Igraju kao lude. Sardele. Kad skoče iz mora bljesne srebro njihovih trbuha. Nebo je puno riba. Pa to su mravi koji trče, neki imaju krila pa lete. Dva velika oblaka mrava polako plove nebom i prilaze našoj barci sve bliže pa onda se rasprsnu na sve strane kao iskre i skaču i udaraju repovima po površini mora. To su sardele i skuše. “Ima i skuša”, rekao je otac i ja sam se probudio. “Ima ih, bogami, ima i skuša!”, kaže otac Viskotu Jankotu. A ja hoću vidjet skuše, ali moram se pravit da spavam jer poslije ćemo zavarć. Tresem se od nečega, a nije mi zima. A noge mi trepere.  “Levutoooori, jesteee prooooontiii! Holte vonka!”, vikao je s prove Visko Janko. A ja sam morao ležati pod provom dugo dugo. Po pajolima se čulo kako skače nešto.

Skočio sam s pojace i udario glavom u nisku palubu loje. Bila je to skuša koju je otac bacio u brod da me probudi. Skočio sam da uhvatim skušu. Skakala je kao luda po pajolima i klapala. Uhvatio sam je, ali mi je ispala jer je klizava. A onda sam je stisnuo s obje ruke. Drhti skuša, trese se, a ja se tresem još više od skuše. Da me netko dotakne, primijetio bi kako se tresem. Mreža je već bila u velikom krugu oko naše loje. Levutori s levuta potežu mrežu, a miljuni riba kruže ispod loje duboko, duboko. Dolijeću iz mraka kaukali. To su kaukali, rekao mi je otac, oni su osjetili miris friškina pa su doletjeli iz svojih rupa na obali da se najedu živih sardela. Slete do naše mreže pa uhvate sardelu i odlete. Levutori se smiju, veselje na levutu. Visko Janko došao je usred broda pa sve stvari skupio i stavio pod provu i smotao pojace na kojima se spava. “Prisipat ćemo” rekao je, “prisipat ćemo”, a to kad se riba jonkom prebacuje iz mreže u brod. “A ja gdje ću?” “A ti ćeš na kuvertu i budi miran!”, rekao je Visko Janko, “prisipat ćemo”.

Riba zbijena u mreži počinje vriti, prskati, skakati, luštre prskaju na sve strane i lijepe se za bocu ferala. Počinje prisipanje. Jonka zaranja među ribe i ribari je velikom drškom potežu kroz more da se napuni pa je konopom vuku gore i isprazne u našu loju. Brod drhti od udaranja ribljih repova po pajolima. Sve vrije u brodu od žive rijeke sardela i skuša koja se izlijeva iz jonke. Pa opet jonka kroz more i u našu loju. Držim u ruci sardelu. Još je živa. U očima joj se vidi dubina mora. Ona ne zna što joj se dogodilo. Ona gleda mene, a ja gledam nju. Ona misli da sam ja dupin i da ću je pojesti. Sva je od srebra, od dubine mora, od daljine, još je u zaletu da iskoči da se zavrti. Ona je spavala na dnu mora među travom koja pucketa kao i moja slamnjača od kukuruzovog lišća. Ona je sanjala kao i ja da je zvijezda, a sad je ta srebrna zvijezda, što drhti u mojoj ruci, pala s neba u našu barku. Živa. Još je živa, ali se polako smiruje i sve manje titra.

Naša je barka pod teretom dobro uronila u more. Još malo i bit će puna. Na horizontu nebo postaje crveno, i oči mog oca su crvene jer on ne spava, a štiva  naše barke vrije od valova srebra koji se ulijevaju iz jonke u nju. Ne znam što mi se dogodilo odjednom. Jesam li pao ili sam skočio među ribe u štivu broda. Odjedanput propao sam među ribe. Koje su treperile. Otac se uplašio mog pada, ali nije mi bilo ništa, a onda su se svi počeli smijati. Baš svi. I nitko se nije na mene ljutio. A onda su bacili u brod još jednu jonku žive ribe da bi me uplašili. Nisam se plašio. Ja sam bio kao riba među miljunima riba. I ja sam imao ljuske kao sardela po rukama i po licu. Otac je uhvatio jednu malu lignju i živu je pojeo. Da je dobra, rekao je i smijao se i svi su bili veseli. Da je dobra rekao je i žvakao živu lignju. “Sedamdeset kvintala”, rekao je Visko Janko, a otac je rekao “Vagun! Bit će vagun! Vagun, to je kad otac zaradi puno novaca. Vagun to je kao milijun, guuun – iljuuun uuun i uuun. To je puno.

Majka će kupiti plin, svi imaju plin, pa ćemo i mi kuhati na plin. Na istoku se nebo sve više rumeni i debele kamene ploče postaju rumene. Dolijeću kalebi sa svih strana. Trepere sardele s glavom u oku mreže. Kalebi ih gutaju pa odlijeću, pa se vraćaju, pa opet odlijeću. A sve ih je više. Kao da će pojesti sve što smo ulovili. Kaukala više nema. Oni spavaju sada u svojim rupama na obali. Oni su noćne ptice. Najeli se živih sardela noćas pa sad spavaju u gnijezdima i sanjaju sardele. Naša loja je puna, i druga je loja puna ribe i levut je dobro utonuo pod teretom ribe.

Ogromno sunce dodiruje more. Sad će se odvojiti od mora. Mreža je već na brodu, a milijuni luštri sardela rasipaju se u dubinu osvijetljeni kosim zrakama sunca. Bonaca je. I tišina je. A jutro je ogromno kao čitav svijet. Naši su brodi usred jutra. Jedan prekooceanski brod lagano klizi na horizontu. Levutori dižu sidro iz dubine. Škripi konop i miriše mreža, a ja sjedim na rubu kuverte i moje bose noge još su među ribama koje se više ne miču.

Moje su noge kao dvije ribe pune luštri koje su se zalijepile za moju kožu. I na rukama i na licu pun sam luštara. Otac stavlja u koficu velike skuše. Kaže mi otac: “Ovo ćeš ti odnit doma. Ovo ćeš ti susidima.” Kad otac ulovi onda ja nosim susjedima ribu i teta Mariji. A ona me uvijek blagoslovi. Kaže “Sinko, neka je s blagoslovon” i kad uzme ribu u praznu terinu prospe šaku krupne soli “Neka je s blagosovon i, koliko zrna soli, toliko kvintali ribe.” Sidro je već na kuverti levuta, a onda ta-ta-ta-ta-ta javi se aran s krme Durmitora. Visko Janko baci debeli konop s prove naše loje na levut da je vežu, a za našu loju vezana je druga loja, a iza nje borka. I levut krene, a za njim tri broda jedan za drugim vezani barbitama upute se prema Punti. A poslije nekoliko noći terina se opet napuni i teta Marija me opet blagoslovi i prospe šaku soli u terinu. Ja znam da je nono već na rivi i da čeka vijest. Ja znam da on gleda preko parapeta od mula prema Punti. Sigurno su ulovili kad ih nema. A da nismo ulovili, bili bismo već na rivi. Zna on da smo ulovili i po mravima i po zvijezdama i po tome što nas nema. A svi pitaju kad će. Svi su na rivi. Svi gledaju prema Punti. A na Punti ništa. Mi smo iza, a iza se ne vidi. Punta je ispred prove našega levuta. Punta je sada od zlata rumena. Prolazimo je, ali iza punte je druga punta. E iza ove će, kad je prođemo, onda će nas nono vidjet. Levut je napravio veliki luk i naši su brodi ušli u Valu na putu prema fabrici gdje ćemo iskrcat ribu. Sada nas vide. I nono nas vidi. On već zna koliko smo ulovili. On dobro vidi na daleko. A vijest je već sigurno krenula da je Durmitor ofangol, to kad se ulovi puno, a to se vidi iz daleka, to se zna. A nono zna bolje od svih. A vijest ide od jednog do drugog. I vijest krene pa se penje strmim ulicama.

– A ku je ujol?

– Durmitor.

– A di?

– Na Garke Ploce.

– A koko?

– A ofangali su! Bit će vagun!

I vijest krene, a da nije ni stigla. I znaju je i oni koji još nisu ni oči otvorili u svojim kamarama, a onda otvarju oči, pa škure, pa pitaju:

– A ku?

– A di?

– A koko?

I svi znaju da će se danas peći sardele na gradelama i da će se dimit, i da će sve ulice mirisati pečenim sardelama i skušama, a vijest ide dalje sve do zadnjih kuća. I do naše kuće je već došla i moja majka misli e sad ćemo moći kupit plin za kuhat na plin. Svi imaju plin, a mi kuhamo na drva, a kad je plin samo okreneš dugme i kuhaš. A mi na drva. Vidio sam ja plin u teta Marije. Oganj je modri i samo okreneš botun, a on se pali. I opet okreneš botun i oganj se gasi. I mi ćemo imat plin. Pristali smo našim brodima ispod fabrike, a svi su došli iz fabrike i svi govore “vagun”, “Durmitor ujol vagun!”, “Garke Ploce!”, “vagun!”. Sad će svi puniti kašete sardelama i slagati ih na balancun da ih izmjere, ali ja moram odmah s teškom koficom skuša doma jer da treba podijeliti sudjedima.

Majka me dugo prala u drvenom maštilu sapunom i toplom vodom i bruškinom skidala s mene luštre od ribe. “Ma kako te je otac pustio tako među ribe. Bilo je luštrih svugdje i po licu i u kosi i po rukama. A noge su bile kao dvije ribe i majka ih je strugala bruškinom kao kad nožem čisti ribu. Rekla je majka da smrdim friškinom, a ja sam joj rekao da mirišem. A onda mi je dala čistu robu i očešljala me, a onda mi je dala terinu i napunila u nju skuše. “Ovo je prvo za teta Mariju, a posli ćeš drugima”, rekla je “prvo za teta Mariju!”

Otišao sam bosonog niz ulicu noseći terinu skuša. Pavulin je još spavao kad sam došao na njihova vrata. Otvorila mi je njegova nona. “Sinko, Bog te blagoslovil!” rekla je teta Marija kad me ugledala s terinom skuša na vratima “neka je s blagoslovon!” Uzela je terinu i stavljala jednu po jednu skušu u teću. “A lipe su!”, rekla je teta Marija, “lipe su” pa onda prosula šaku soli u praznu terinu: “I koko zarnih soli, toko kvintolih ribe!” Teta Marijin blagoslov pretvorit će zrna soli u kvintale srebrnih sardela. Pavulin još spava. On nema pojma. On ne zna što je to ić na more. A ja znam. Ja volim miris friškina.

 

12. NEVIĐENI

Ura je kad nešto treba napraviti. Vrijeme se dijeli na ure. Ura je ono što kuca. To vrijeme kuca.  Kad sam bio mali nisam znao da vrijeme kuca. A vrijeme i zvoni. Ja to znam po uri na Komuni. Na Komuni je ura. Ona je za svakoga. Za sve koji znaju ure. Okrugla je i švere se vrte okolo i pokazuju koja je ura. Ali može se i brojiti kad zvoni pa se onda zna koja je ura. Visoko je na kampanelu Komune tako da se odasvud može vidjeti i iz daleka. Ne može baš odasvud. Moja je kuća daleko od rive. Ali se isto čuje, a ne vidi se Komuna gdje je ura. Komuna je gdje se vjenčavaju oni koji će biti muž i žena. Pa prosipaju po njima cvijeće, a bude i dinara između cvijeća pa mi, djeca, kupimo. Dinare. Ja sam ih skupio za sladoled kad je bilo vjenčanje. i Pvulin. On još i više od mene. Jerbo on je stariji. Ura kazuje da prolazi vrijeme.  Kad nema ure vrijeme ne prolazi. Vrijeme je isto. Vrijeme tada stoji. A nije. Jerbo Sunce se kreće. Ide prema zapadu i utopi se u moru. A onda se ujutro opet diže iznad brda sa druge strane. Zato se ta strana zove istok. Jerbo sunce ističe iznad brda. I bude novi dan. I ure kucaju. I što više kucaju, sve više ima vremena. Ili manje? Jerbo otkucano vrijeme nestaje. Više ga nema. Vrijeme se izgubi. Kad se zaboravi ono što se je dogodilo. A kad se pamti, onda vrijeme ne nestaje. Vrijeme se dijeli na ono što je bilo i na ono što je sada. A vrijeme što je sada kao da nije jerbo stalno postaje ono što je bilo. A ono što još nije bilo za to još nema vremena, jerbo se švere još nisu okrenule u krug toliko puta koliko je potrebno da bi bilo ono što još nije bilo. A možda i neće biti. Pa se švere uzalud okreću. I uzalud ura kuca i uzalud zvone ure. Kad se neće dogoditi ono što mislimo da će se dogoditi. I što bi se trebalo dogoditi, a neće. Jerbo se događa nešto drugo što se nije trebalo dogoditi.

Ja ujutro nemam koga pitati koja je ura da znam kad moram krenuti u školu. Prije mi nije trebalo znati koja je ura, kad sam bio mali. Prije nije bilo vremena. Ali sada sam veliki pa idem u školu i trebam znati kad je osam ura da ne zakasnim doći u školu.  Moj otac nije doma jerbo je po noći na moru. On lovi sardele pa njega nema, a majka ide u fabriku jako rano kad pijetlovi počnu pjevati. Ona čisti slane sardele u fabrici, a nono rano ujutro uzjaše se na magarca i ode u vinograd, a stara nona ona je doma i čuva moju sestru koja je mala. A nona ne zna koja je ura. Ona samo viče na mene da ću zakasniti a ne zna koja je ura, jerbo njoj ura ne treba. Zato ja idem vidjeti koja je ura na Komuni. Dolje ispod naše kuće su rogači, u dvorištu Gudejovih, a slomila se jedna velika grana pa se sada vidi ura na kampanelu od Komune. Kad je bilo jako jugo pa se slomila grana rogača i barba Tone Gudej morao je posjeći tu granu jerbo se slomila i sad se može vidjeti ura na Komuni. Pronašao sam ja to mjesto odakle se vidi vrh Komune na kojoj je ura. Između dvije grane rogača vidi se ura na vrhu Komune. Ali treba se popeti na jedan zidić i preko ograde od barba Toneta rogača vidi se koja je ura na Komuni. Tako ja znam kad treba ići u školu da ne zakasnim.

Pavulin ima uru. Njemu je sad lako. Njegova majka kupila je uru u Splitu. Išla je parobrodom u Split kupiti uru i donijela je uru doma. Ja sam je bio vidjeti. Pavulin me zvao da mi je pokaže kako je lijepa i kako kuca. Ima i zvonce za buđenje. Okrugla je i baš je lijepa. A treba je svaki dan navijati da bi kucala. Ali to smiju samo stariji jerbo da bi je djeca mogla pokvariti. A onda bi prestala kucati. Oni je drže na kredencu u kuhinji i mirlić je ispod nje što ga je uplela Pavulinova nona, teta Marija. Ima dvije švere ta Pavulinova ura. Veliku i malu. One se vrte. Velika ide brže, a mala jako, jako sporo. Pavulin mi je rekao da oni sad imaju uru i da njima vrijeme kuri. I sad da oni znaju kad je vrijeme. A vi ne znate, rekao je. Znamo, rekao sam ja, znamo jerbo čujemo kad zvoni Komuna. A nono zna i po zvijezdama, i po Suncu i po Mjesecu. Ali mi znamo po šverama, rekao je Pavulin. Njima to pokažu švere. Velika i mala. Velika pokazuje ure, a mala minute. Ja sam je htio dodirnuti. Tu Pavulinovu uru. Ali on mi je rekao da se ne smije jerbo da se može pokvariti. A onda bi vrijeme stalo. Moglo bi prestati kucati. Jerbo ura ima srce koje kuca.  Ura kao da je živa. Ona zna vrijeme. Ona zna kako vrijeme prolazi.

Baš sam bio tužan što moja majka nije išla u Split kupiti uru. I da mi na kredencu imamo uru. I da nam kuca. Kao i Pavulinu. Kupit će je i moja majka kad otac ulovi puno ribe. Ali sada je pun mjesec pa otac ne može loviti ribu. Pa on spava doma kad je pun mjesec. Ribari čekaju da mjesec opet bude mali da bi se moglo loviti sardele. A i dupini su im bili pocijepali mrežu pa su sardele pobjegle iz mreže. Pa majka nije mnogla kupiti uru.

Čuo sam da neki ljudi drže uru na ruci. Prvi put vidio sam da neko ima uru na ruci. To je barba Cenci kojega svi zovu Neviđeni i svi ga pitaju koja je ura. I smiju se jerbo znaju što će im odgovoriti. A isto ga pitaju. Da bi se smijali. A barba Neviđeni pogleda svoju uru od srebra na lijevoj ruci pa je gleda i kao da razmišlja koja bi ura mogla biti, a onda ozbiljno kaže da su tri ure manje deset minuta. On uvijek na pitanje koja je ura kaže isto jerbo njegova ura ne radi. Njegova ura uvijek pokazuje isto vrijeme tri manje deset. To je vrijeme kad je umro njegov otac u Argentini od kojega je dobio na poklon tu uru od srebra. Neviđeni od tada stalno nosi na ruci tu uru koju nikada nije navio.  A ta ura od srebra pokazuje vrijeme kada je posljednji put prestala kucati. U Argentini. Onoga dana kada je više nije imao tko naviti. Kada je umro njegov otac. I od tada ona ne kuca. Ta ura od srebra pokazuje uvijek isto vrijeme, ali se ne zna je li tri manje deset poslije ponoći ili poslije podne.

Ljudi znaju da Neviđenom ura ne radi, ali ga isto pitaju: Cenci, koja je ura? Pa im on kaže da su tri manje deset, a oni se smiju.  Neki ga pitaju jeli tri manje deset po noći ili po danu. Tog dana kada je umro njegov otac, prestala je kucati njegova ura.  U Argentini.  U toj zemlji ima puno zlata. To mi je pričao Pavulin. On zna jerbo je slušao kad su njegovi ukućani o tome pričali. Pavulin mi je rekao da je barba Cenci dobio ime Neviđeni jerbo je bio majci u stomaku kad je njegov otac otišao zauvijek u Argentinu. Baš zauvijek. Bilo je takvo vrijeme. Pa da će slati novac iz Argentine, a to je u Americi. To je puno, puno daleko. Da tamo u rijekama ima puno zlata. A kad se rodio njegov sin Cenci odmah su ga svi zvali Neviđeni. Jerbo da ga otac nije vidio. A majka Neviđenoga, teta Filomena, čekala je dugo pismo iz Argentine, ali pismo nije dočekala. Umrla je prije nego što je stiglo pismo u paketu skupa s crnim odijelom i cipelama. To je bilo kad je Neviđeni bio već ostario.

Donio mu je poštar paket. Mali i lagani paket, a u njemu pismo. Neviđeni je tako dobio pismo koje je njegova majka čekala do smrti. U njemu je pisalo da nije više bilo zlata u rijekama kad je on došao u Argentinu, da su zlato već bili drugi pokupili i da se on razbolio i da je živio u jednoj crkvi kao zvonar. Tamo su ga primili kao siromaha da zvoni. Zvonio je tako u crkvi do kraja života, a bili su mu poklonili srebrnu uru da zna kad treba zvoniti. I po toj je uri on zvonio u crkvi do smrti. Prije nego je umro zamolio je bio da da ga sahrane u crnom odjelu i cipelama koje je čuvao za pogreb i rekao im da mu skinu uru s ruke kad umre i pošalju njegovoj ženi. Kad je umro, prije nego su ga na groblju spustili u jamu i pokrili zemljom, skinuli su mu uru s ruke. A onda su mu svukli i odijelo i cipele, da bi napunili kutiju, da kutija bude puna, i poslali paket s urom i pismom, odijelom i cipelama na adresu koju im je on dao.

I Neviđeni je tako dobio srebrnu uru iz Argentine. I crno odijelo koje mu je otac nosio samo u mrtvačkom sanduku od crkve do groblja. To je bilo kad je njegova srebrna ura prestala kucati jerbo je nije imao tko navinuti. A sada pokazuje dva put dnevno točno koja je ura – tri manje deset, samo se ne zna je li danju ili noću. To ne zna ni Neviđeni.

 

13. KALAMITA

Nono je škarama rezao pruće od loza u našem vinogradu, a ja sam brao između loza travu. Gulio sam travu iz zemlje i travu stavljao u vreću. To je trava za našega magarca. To ćemo mu dati za večeru kad dođemo doma. Znao sam kako se zovu trave. Nono me naučio. „Vidiš, ovo je gominjaca, a ovo je glosin. Ova se trava zove slovak. To magarac puno voli, slovak. To je njemu kao nama slatkiši. A ovo je kostric, a kostric se može i skuhati kao zelje. Ovo je parec. Parec je isto dobar za zelje, a ova trava zove se matuderica, a ova nozumina. I tako sam ja brao i pogađao kako se koja trava zove i što naš magarc voli. A za to vrijeme magarac je pasao travu. Magarac nije znao kako se trave zovu. A nije ga bilo ni brige da zna kako se koja zove. On je svojim zubima  grizao sve po redu i mahao repom. A kad bi čuo u daljini da je neki drugi magarac zarevao onda bi visoko digao glavu i uši i zarevao. I svi su mu se zubi vidjeli kad bi revao. To je on govorio onom drugom magarcu: „Ej, ja sam ovdje, ja sam Prikulu”. Naš vinograd se tako zove – Prikulu.

Zašto se tako zove ja nisam znao, a onda sam dotrčao do nonota.

– A zašto se, nono, ovaj naš vinograd zove Prikulu? – Nonotu je uvijek bilo drago kad ga ja nešto pitam jer je volio da me  nauči što ja ne znam. Odmah je škare zatvorio i stavio u futrolu, a onda je prostro praznu vreću na zidić od ograde i na nju sjeo.

– Sad ću ti ja pričati zašto se ovaj naš vinograd zove Prikulu. – Sjeo sam i ja na zidić jer sam znao da će mi nono ispričati zanimljivu priču. Znaš, Bepo, on me je zvao Bepo, a ja se zovem Joško, ali to je sve isto Joško i Bepo, rekao mi je nono, to je sve isto. – Znaš Bepo, to je bilo davno u prošlosti, to je pred puno, puno godina. E, u prošlosti.

– A  je li to bilo prije nego sam se ja rodio? – pitao sam ga.

– Ma da prije, to je bilo prije nego se je i moj nono rodio i to puno, puno, puno prije. E, sad ću ti ja pričati.To je bilo kada ovdje u ovoj našoj Vali nije nitko živio, kada još nije bilo ni jedne kuće. Došli su fratri svojim jedrenjakom preko mora i odlučili ovdje sagraditi samostan na ovom brijegu. Svidjelo im se ovdje jer ovdje ima izvor vode, a gdje ima vode može se živjeti. Najprije su sagradili jednu pa onda i drugu kulu da bi se mogli obraniti od gusara. Gusari, to su bili zločesti ljudi koji su plovili po moru svojim brodovima i napadali ribare i sve ljude na ovim otocima da bi ih opljačakli. Oni bi neke i ubili i kuće bi im zapalili, a neke, koji su bili jaki i mladi, njih bi poveli sa sobom i prodali ih kao robove. Ali fratrima nisu mogli ništa jer bi se fratri zatvorili u kulu i čekali dok gusari ne otiđu. A u kuli su imali dovoljno hrane i vode. A onda su poslije puno godina fratri od jedne kule napravili kampanel od Crkve svetoga Nikole. Sveti Nikola čuva pomorce i ribare i malu djecu. A kad je njegov dan, kad je Dan svetoga Nikole, onda on ide noću od kuće do kuće i dobroj djeci ispod jastuka stavi jabuku, ali to nisu obične, to su nebeske jabuke. I ti si prošle godine dobio od svetoga Nikole jabuku ispod jastuka. Eto sad znaš zašto se naš vinograd zove Prikulu, zato jer je pri kuli, blizu kule koju su sagradili fratri benediktinci. Zovu se benediktinci po svetome Benediktu, a došli su ovdje svojim jedrenjacima preko mora iz Italije do našeg otoka –  i pokazao je nono rukom prema suncu na horizontu odakle su došli ti Benediktinci, ti fratri koje su napadali gusari.

Sunce s spustilo sve do mora. Već je njegova lopta dodirnula more tamo odakle su došli benediktinci. Sad znam zašto se naš vinograd zove Prikulu. Ispričat ću ovu priču Pavulinu jer i njegov otac ima vinograd blizu našega, a on nema pojma zašto se zove Prikulu, a ja znam. Ispričao mi je moj nono koji sve zna.

Nono je vezao vreću koja je bila skoro puna trave, a onda je stavio samar na magarca i naprtio na jednu stranu samara vreću trave, a onda se uzjahao na magarca s obje noge sa strane samara i rekao magarcu: De!. Magarac ga je razumio, a onda krenuo putem prema izlazu iz vinograda. Pitao me nono hoću li se i ja uzjahati na magarca jer da sam ja mali, ali ja nisam htio, da magarcu ne bude teško. Ja sam išao za njima, a nono je razgovarao s magarcem. Oni su se dobro razumjeli, a glavne riječu su bile „de” što znači „idi” i „prrr” što znači „stani”. Više im riječi nije ni bilo potrebno. Samo „de” i „prrr”.

Išli smo tako putem magarac i ja iza njega. Sunce je već bilo potonulo u more na horizontu, ali kampanel Crkve svetoga Nikole bio je još obasjan suncem. Baš kad smo prolazili pored crkve, nono je rekao magarcu: Prrr! I magarac je stao. Nono je skinuo kapu i prekrižio se, a prekrižio sam se i ja gledajući u križ na vrhu kampanela. Vidio sam na vrhu križa bio je neki šiljak i nisam znao što je to. Križ je od kamena, a iznad križa još neki šiljak. I pitam ja moga nonota šta je ono crno iznad križa.

– A, ono je kalamita, kaže nono, kalamita!

– A što je to kalamita? – pitam ja.

– To je kalamita, gromobran, da grom ne bi udario u križ. A ta kalamita povezana je žicom koja ide sve dole niz kampanel, vidiš onu žicu, i ona ide sve dole do zemlje i onda u zemlju da kad grom udari ona munja ode kroz onu žicu u zemlju i tamo se onda ugasi. Jer kad ne bi bilo kalamite mogao bi grom udariti u crkvu.

– A kako to da grom može udariti u križ, u kuću Božju? – pitao sam nonota. Magarac je krenuo jer nono nije znao što će mi odgovoriti. Nono je mislio, a i ja sam mislio, kako je to moguće da grom udari u crkvu, a ona je sveta. A magarac je išao dalje svojim putem prema našoj kući. A ja za njim. Onda je nono rekao magarcu: Prrr! – i magarac se zaustavio. A nono je rekao:

– Slušaj, Bepo, i dobro zapamti što ću ti reći, kuća Božja nije napravljena od kmena, nego od Duha Svetoga! – A onda je nono magarcu rekao „de” i magarac je krenuo, a nono se još jedamput prekrižio i rekao:

– Od Duha Svetoga! – Mislio sam o toj kalamiti na vrhu križa, ali više ništa nisam htio pitati.

Te noći nisam dugo mogao zaspati. Razmišljao sam o zločestim gusarima koji pljačkaju i ubijaju ljude i fratrima koji se mole Bogu da ih spasi od gusara. Razmišljao sam o kalamiti, zašto je potrebna kalamita na križu ako gromovi dolaze iz neba. Razmišljao sam o Duhu Svetomu od kojega je Kuća Božja napravljena. Je li ona ima zidove? Je li ima vrata? Kako se u nju može ući? Sve ću to morati pitati nonota jer on sve zna.

Zvonilo je podne s kampanela crkve svetoga Nikole. Ja i nono bili smo opet u vinogradu. Nono je rezao pruće kao i jučer, a kad je čuo zvono, stavio je škare u futrolu i prekrižio se jer zvoni podne, a i ja sam se prestao igrati s praznim kutijama od sardina koje smo jučer pojeli za ručak. I prekrižio sam se kao i nono. Te prazne kutije od sardina, to su mi bili kamioni kojima sam prevozio kamenčiće. A onda smo sjeli na dvije vreće koje je nono prostro po zemlji i ručali. Nono je meni pričao o tome kako se on igrao kad je bio mali i kako je bio jedan dječak u našoj ulici koji se bojao mraka. Ime mu je bilo Bulino. Kad mu je škola bila popodne, onda bi se Bulino po mraku vraćao kući. A u našoj ulici nije bilo svjetla. Bio je mrak. U školi je Bulino dobio šibu po pruženom dlanu jer nikako nije mogao naučiti da je tri puta sedam dvadeset i jedan. A onda je naučio i kad bi ušao u mračnu ulicu on bi pjevao tripusedam nosi dvastijedan, tripusedam nosi dvastijedan, triput sedam nosi dvastijedan i tako sve do vratiju svoje kuće. Tako pjevajući tripusedam Bulino se manje bojao. Ja sam se smijao, a i ja sam se bojao mraka, ali to kad sam bio mali.

Sad je bila prilika da moga nonota pitam o Duhu Svetome.

– Nono,  rekao se mi da je kalamita na križu Crkve svetoga Nikole zato da ne udari grom u crkvu, a onda si mi rekao da crkva nije od kamena već od Duha Svetoga i da u nju ne može udariti grom.

–  Slušaj me, Bepo, ti si još mali da bi ti mogao razumjeti što ti ja govori. Ali pametan si ti, vidim ja, kad ti mene pitaš o kalamiti na križu naše crkve. Kad je Isus oživio u grobu trećeg dana od kad su ga sahranili i uskrsnuo pa otišao u nebo, on nije napustio nas ljude, već je iz neba poslao Duha Svetoga među ljude da nas čuva. I Duh Sveti od tada stanuje u našim srcima. I u nama ljudima je kuća Božja jer je Duh Sveti ušao u nas. U Bibliji, to je sveta knjiga, u Bibliji sveti Pavao piše ljudima koju su se svađali između sebe, piše im pismo i kaže: „Ne znate li da ste vi Kuća Božja i da Duh Božji stanuje u vama?” Tako piše sveti pavao Korinćanima koji su sve svađali da je u njima kuća Božja. I sve oko nas je Duh. Nama se čini da je zrak koji mi dišemo prazan. Ali zrak nije prazan. Zrak nije prazan – ponovio je nono. – Mi ga ne vidimo pa nam se čini da nema ništa. Ali nije, nije prazan. Sve je oko nas duh. I kaže se za zrak da je uzduh, uz-Duh. A sad ću ti ja nešto pokazati. – I digne se nono na noge i sa samara od magarca odmota jedan konop i počne mahati konopom oko glave.

– Je  li čuješ ovo? Je li čuješ?

– Čujem, čujem kako fijuče konop.

– Ne fijuče konop, ovo se čuje Duh, Duh kako fijuče. Sve je oko nas Duh. Mi ga dišemo i bez njega ne bismo mogli živjeti.

Htio sam moga nonota pitati je li Duh Sveti i u srcima zločestih ljudi. Je li i zločesti gusari dišu Duha Svetoga, ali bojao sam se da mi neće znati odgovoriti pa sam se nastavio igrati s mojim autima od praznih kutija sardina.

 

14. GARDELIN

Još sam spavao, ali sam čuo u dvorištu zvono. To je naše zvono. Moje i Draganovo. To nas dvojica imamo dogovor. Onaj koji se ujutro prvi digne, onda zvoni. Nije to zvono, nego stara, zarđala motika. Nema držala pa smo je mi nabili na jedan drveni stup u dvorištu gdje moj otac veže magarca. To je nama zvno, ta motika. I onda tučemo starim zarđalim krakunom po  motiki da zvoni. I zvoni kao pravo zvono. To zvoni onaj koji se od nas dvojice ujutro prvi probudi. To je znak za onoga koji još spava da se digne iz kreveta i da se dođe igrati u kortiv. Kortiv tako mi zovemo dvorište. Da ne gubimno vrijeme spavajući, a vani je sunce. I onda se igramo u kortiv. Koji put i ja zvonim ako se prvi probudim. Samo obučem kratke hlače kad je ljeto i bos trčim u dvorište. Mi djeca ljeti ne nosimo cipele neg budemo bosi.

Ja sam pričao Draganu što sam sanjao prije nego sam čuo zvono kojim me je on probudio.

–  Znaš, Dragane, što sam sanjao prije nego si me ti probudio. Sanjao sam da nas dvojica imamo brod, prekooceanski i da plovimo u Indiju.

– A jesmo li stigli u Indiju?

– Jesmo, i iskrcali smo se iz prekooceanskog i vidjeli smo slonove kako onim surlama piju vodu iz rijeke. I kako imaju velike uši. –  I ispričao sam Draganu kako se je on popeo na slona i jahao se, a da je mene bilo strah i da sam se onda probudio. A da me on nije probudio ovim zvonom da bih se i ja bio uzjahao na slona. Samo slon je puno veći od magarca. Puno, puno veći.

Dogovorili smo se nas dvojica da ćemo mi napraviti brod kojim ćemo ploviti u Indiju da vidimo prave slonove. Ja sam imao čekić, a Dragan je imao klješta. Trebamo iščupati čavle iz starih dasaka i čekičem ih ispraviti jer su krivi i zarđali, ali kad se isprave onda su dobri. A i putem se mogu nači čavli, ali najbolje je poslije kiše jer onda vire iz zemlje. Naučio je to mene Pavulin. On puno voli čavle i onda ih ispravi i zabada čekičem u dasku.

– Ali nemamo dobre daske za brod – rekao sam ja – kako ćemo bez dasaka?

– Znam ja kako ćemo nabaviti daske – rekao je Dragan – znam ja. Ima tamo dvorište od poduzeća što gradi kuće, a pored dvorišta je jama gdje oni bacaju stare daske, pa ćemo mi kad bude noć. Ali ima stražar pa da nas ne uhvati stražar.

Tako smo ja i Dragan skupili nekoliko daski, a bojali smo se da nas na vidi stražar, da nas ne uhvati, ali bile su te daske prljave od cimenta pa smo ih strugali da budu kao prave. I išli smo u čavle, tražiti čavle. Dragan je donio pune džepove, a ja samo malo. Sve su bile krive pa smo ih čekičem morali ispravljati. Malo ja, a malo Dragan. Kad bi on ispravio jednu, onda bi meni dao čekić i ja bih drugu. I tako smo ih sve ispravili. Sve su bile zarđale, ali su bile dobre jer smo ih mogli zabosti čekičem u drvo. A mene je Dragan pitao kako izgleda ta Indija i ja sam mu pričao da je sve u bojama i da ljudi govore drugačije od nas i da ih ništa nisam mogao razumjeti. I o slonovima sam mu pričao kako piju vodu surlama. Da sam ja to sve vidio u snu. A onda je Dragan udario čekičem po prstu i utekao doma plačuči. A ja sam nastavio zabadati čavle.

Kad se Dragan vratio, prst mu je bio vezan, pa je on samo držao dasku da stoji koso prema drugoj daski dok sam ja zabadao čavle. A prova mora biti kosa jer su prove brodova kose, a ja sam zabadao čavle jedan po jedan jer prova mora biti jaka. U provu tuče more i treba puno čavala da je more ne razbije. A mi moramo ploviti daleko, sve do Indije.

A onda sam ja morao otići skupiti pruće da nono može naložiti vatru i ispeći ribu, jer brzo će ručak. Moj je otac prošle noći ulovio puno sardela, pa je donio doma punu kašetu da možemo ispeći za ručak a ostalo  podijeliti susjedima. A nono će naložiti vatru i ispeći sardele. U staji od magarca ja kupim pruće što ostane našem magarcu jer on jede pruće, pa što mu ostane dobro je za naložiti vatru, a moj je posao da tu skupim. A nono onda na gradele ispeče sardele i onda ručamo.

Poslije ručka dogovorili smo se ja i Dragan da ćemo ići do Širokog koji lovi ptice. Tako se zove naš susjed. Svi ga zovu Široki. Blizu moje kuće je livada gdje Široki lovi ptice. On samo lovi ptice i ne radi ništa. Njega boli noga jer je bio u ratu pa je bio ranjen u nogu i sad ne radi ništa nego lovi ptice i prima penziju. To je ono kad poštar donese novac i dobiješ plaću a ne radiš ništa. Ali zato Široki po cijeli dan lovi ptice i ide samo doma kad ga žena zove da je gotov ručak.

On sve zna o pticama. Ja i Dragan volimo ići gledati kako on lovi ptice. A i njemu je drago jer mu mi pomažemo. Pored njega je vreća s ulovljenim pticama, a u vreći je grana od rogača da ptice mogu skakutati između grančica.u kojoj su ulovljene price. Široki nije volio pričati, osim o pticama, i nikad se nije smijao. On ima mrižice – to je mreža koju on napne daleko od mjesta gdje sjedi sakriven ispod rogača s terontom u ruci. Teronta je dugi špag vezan za mrižice pa ide sve do mjesta gdje on sjedi. Kad vidi da su se ptice spustile i ušle u mrižice, onda on potegne tertontu i mrižice hop, sklope se i uhvate ptičice, a mi trčimo, ja i Dragan, da ih uhvatimo ispod mreže. I opet napnemo mrižice, a Širokom donesemo ptice. Onda ih on gleda. „E, ulovili smo dva gardelina i jednog faganela”, kaže Široki.

A te ptice onda odnese kući tako u vreći i pusti ih na tavanu da lete svuda okolo. Onda on sjedne na stolicu usred tavana i sluša kako mu ptice pjevaju. I tako svaki dan kad se vrati iz lova on sjedi na stolici nasred tavana sluša pjesmu stotina ptica. Onda im stavlja hranu, dolijeva vodu, svađa se s njima i broji ih, ali nikad ih ne može izbrojiti jer ih je puno i lete na sve strane. I tako on sjedi, gleda ptice i sluša kako pjevaju. Kaže nam njegova žena, teta Vinka, da Široki koji put sjedi na tavanu po cijeli dan, kad pada kiša i kad ne može loviti ptice, i sluša kako mu ptice pjevaju. I svakoj ptici poznaje glas. A one mu pjevaju. Na tavanu. Nekima zna i imena.

On je nas djecu naučio kako se koja vrsta ptice zove. Gardelin je najljepši, on ima puno boja, a ispod vrata mu je crveno i najljepše pjeva. Faganel je malo krupniji i smeđe je boje, a lugarin je zelenkast i frizulin je sive boje. Verdun je malo veći i zelenkaste je boje. A kad se ulovi parusula, onda Široki kaže da ne valja, i ljuti se da je parusula, da ona ne valja, da ne zna pjevati, i pusti je. Ili je dade nama da je mi pustimo. I parusula poleti u nebo jer ne zna pjevati, da pjeva ali bez veze. A koji put dođe i naš prijatelj Pavulin pa i on trči s nama kad Široki mrižicama poklopi ptice. A Široki za nama viče: „Ala, ala, brzo da ne uteče!

Široki lovi ptice i na ljepilo. Ptica se boji sletjeti u mrižice jer vidi da je to opasno pa sleti na pjontu. Pjonta je otkinuta grana od stabla, a na njoj su baketini. To su palice namazane ljepilom pa ptica mislil da će stat na granu, a ona stane na baketin i tako se ulovi. Pokušava poletjeti, maše krilima, ali noge su joj zalijepljene za baketin. A ljepilo se zove višč. Višč je posebno ljepilo samo za ptice.

– Vidite ovo je višć. Ali ovo je posebna vrsta višća, ovo je višć iz Italije, ovo su meni kupili u Italiji – i pokazuje nam Široki kutiju ljepila za ptice iz Italije, a na kutiji je slika gardelina i nešto piše na talijanskom.

Široki se hvali da ima najbolje rećame. Rećami, to su ptice svih vrsta u kavezima koje mi zovemo kojbe. One svojim pjevanjem mame druge ptice pa ih Široki lovi. Dok čeka da dolete ptice, on pravi kojbe. To su mali kavezi za ptice. A u kojbi su dvije gredice po kojima skače ptica. U kojbi je čašica koja se zove bićerin, a u njoj se nalije voda da ptica može piti. U kojbi je i škafetin, kutija u koju se stavi kanapa – to su male okrugle sjemenke koja ptica jede. Pa kad se najede, ona pjeva. Ona pjeva da bi je čule druge ptice. Tom pjesmom ona zove druge ptice da dođu do nje. A one je čuju kako pjeva pa dolete, a onda ih Široki lovi. A mi trčimo da mu ih donesemo.

Jučer smo ulovili jednoga kornijula. Sjedili smo do Širokoga ispod rogača ja, Dragan i Pavulin. Odjednom se Široki trgnuo i rekao tiho: „Mučite, ovo je kornijul!” Na pjontu je doletjela jedna ptičica, ali nije se ulovila na baketin. A onda je sletjela na kojbu gdje je bio gardelin. Široki je naglo potegao terontu od mrižica, a mi smo sva trojica potrčali da uhvatimo pticu. Dragan je bio najbrži i donio je Širokom kornijula. Ali Široki ga nije stavio u vreću. Široki ga je gledao, puhao u njegovo perje, divio se njegovim bojama. A onda je rekao: „Davno nisam ulovio ovako lijepog gardelin. Vidite kako mu je crveno ispod vrata. Ovo je posebna vrsta gardelina, ovo je kornijul. On najbolje pjeva od svih ptica.” Onda je gardelina stavio u kojbu koju je tog jutra napravio sjedeći ispod rogača i kojbu s gardelinom pružio Draganu: „A evo ti ovaj gardelin. Ti si ga uhvatio. Neka ti je za uspomenu!”  Dragan je odmah skočio od veselja i uzeo kojbu, a onda uzviknuo: „Bićerin, skafetin, gardelin!” A ja sam nastavio: „I frizulin, i lugarin, i baketin!”, a Široki je dodao „I Pavulin, i Pavulin!” i nasmijao se. Prvi put sam vidio da se Široki nasmijao. A onda je Dragan odmah otrčao kući s kojbom i gardelinom da se pohvali svojima kakav je poklon dobio od Širokoga koji se tog jutra prvi put nasmijao.

Prošle noći sanjao sam kako je Draganu pobjegao gardelin iz kojbe i odletio put Afrike, a kojba ostala prazna s punim škafetinom kanape i bićerinom vode. Mislio sam kako će sada Dragan biti tužan kad sazna da mu je utekao gardelin iz kojbe i to kakav gardelin – kornijul s crvenim ispod vrata. A onda sam se probudio i bio sam sretan da je to samo san, da to nije istina.

Digao sam se rano jer smo se ja i Dragan dogovorili da ćemo se ujutro rano dignuti jer moramo zabijati čavle u provu našeg broda da bude čvrsta ta prova za naš put preko oceana u Indiju. Kad sam došao u dvorište vidio sam da se Dragan još nije digao iz kreveta jer on bi zvonio u motiku da je došao prije mene. A onda sam zvonio ja. Tukao sam starim krakunom u motiku jako jako. Poslije malo vremena zvonio sam opet malo jače, ali Dragana nije bilo. Pa sam opet zvonio treći put, ali nitko se nije pojavio na terasi ispred vrata njegove kuće. Njih je bilo šestero u kući – otac Trata, majka Anka, Dragan i brat mu Tonko i dvije sestre Katica i Pavica. Ušao sam na njihovu terasu iz moga dvorišta i otvorio vrata od kuhinje, ali nije bilo nikoga. Zvao sam Dragana, ali nitko se nije javio. Kuća je bila prazna. Bilo me je strah da se nešto ružno nije dogodilo.

Vratio sam se kući, a u kuhinji sam sreo moga nonota i rekao sam mu da nema Dragana, da sam mu zvonio, ali da ga nema.

– Utekli su! – rekao je nono – Utekli su noćas Tratini! Cijela familja Tratina. Bio sam jutros na rivi i čuo sam da su Tratini jednom malom barkom na vesla utekli u Italiju. Išao je noćas vojni brod za njima da ih nađe, da ih uhvati i vrati natrag.

– Ja bih volio da ih vojni brod nađe i da ih vrati natrag.

– Ali onda bi išli u zatvor.

– A zašto?

– Jer je zabranjeno bježati u Italiju.

– A zašto su oni pobjegli u Italiju?

– Da bi stigli do Amerike.

– Je li to znači da je Dragan otišao zauvijek?

– Zauvijek!

– I neće se vratiti nikad?

– Nikad.

Bio sam tužan i plakao sam. Baš sam jako plakao. Jako. Popeo sam se opet na Draganovu terasu. Htio sam vidjeti je li ponio gardelina sa sobom. Otvorio sam vrata od kuhinje, a na zidu visila je kojba i gardelin u njoj. Gardelin je bio tužan i nije pjevao. Šutio je kao i ja. Znali smo da je Dragan otišao zauvijek. I ja i gardelin. Popeo sam se na stolicu i skinuo kojbu s gardelinom i izašao na terasu. Gardelin je skakutao od grdice do gredice. Ali je šutio. A onda je kljunom među žicama tražio rupu kako bi izletio van iz tijesne kojbe. Mislio sam se hoću li ga zadržati za uspomenu na Dragana ili ću ga pustiti na slobodu da odleti za Draganom. A onda sam odlučio da ga pustim, a da kojbu sačuvam za uspomenu na Dragana. Otvorio sam vratnicu kojbe. Gardelin je gledao u otvorena vrata, ali nije se pomakao. Bio je iznenađen. A onda je jurnuo van, zacvrkutao radosno i poletio u nebo.

Odletio je prema Italiji kao i Dragan.

Zauvijek.

 

15. Naški

Naša učiteljica ima jednu šibu. To kad smo zločesti i kad pogriješimo, kad nešto kažemo ili napišemo po naški, a ne po hrvatski. Onda učiteljica uzme onu šibu i kaže učeniku koji pogriješi da pruži ruku i udari ga po pruženom dlanu.  To mi zovemo sardela. To kad nas udari šibom po dlanu. Pa mi pričamo koliko je tko dobio sardela danas: Ja sam dobio danas dvije sardele,  ja četiri sardele, a ja nisam nijednu. A onda je netko iz našeg razreda učiteljici sakrio šibu pa nam nije mogla davati sardele. A onda se sjetila da svi mi na klupi imamo pernicu u kojoj držimo olovku i gumicu i pero za pisanje kad pišemo tintom. I da će nam sada davati sardele poklopcem od pernice. „Ajde, Mateo, reci šesto šezdeset šest“. A Mateo se digao na noge i kaže sesto sezdeset sest. „Nije sesto sezdeset sest, nego šesto šezdeset šest“, kaže učiteljica. A Mateo opet sesto sezdeset sest. „Mateo, daj mi poklopac od pernice i pruži ruku.“ I učiteljica Mateu dvije sardele po ruci pa mu vrati poklopac od pernice.

A u zadnjoj klupi sjedi Vinko Muholovac. Mi ga u razredu zovemo Muholovac jer on preko sata lovi muhe. Sad je maj pa je već toplo i kroz otvorene prozore dolete muhe pa ih mi muški lovimo na šećer u pernici. Mi pernicu zovemo po naški škrinjica. Ali Vinko je glavni muholovac. Njega ne zanima što učiteljica govori, nego preko sata lovi muhe. A Frane Cukar nam dade malo šećera jer on ukrade doma šećera. On voli jesti šećer pa ga zato zovemo Cukar. Uvijek on ima pune džepove šećera koji ukrade doma. Pa nam Cukar dade malo šećera i mi lovimo muhe kad nam je dosadno što učiteljica priča. Pa se takmičimo tko će na satu uloviti više muha. Ali nitko ne može kao Vinko. On nas je naučio i kako ćemo ih ubiti kad ih ulovimo. On malo otvori poklopac od pernice i nekoliko zrna šećera jer muhe znaju gdje je slatko pa dolete, a kad muha uđe u pernicu onda on gurne poklopac i muha ostane unutra ulovljena. Tada valja malo povući poklopac, a muha glavom proviri da pobjegne, a  tada valja gurnuti poklopac i muhi otkinuti glavu. I onda mi brojimo koliko smo muha uhvatili preko sata. Ali nitko ne može kao Vinko. On je glavni muholovac u razredu. Jučer je učiteljica primijetila da Vinko lovi muhe dok je ona pričala o padežima u hrvatskom jeziku i kako mi griješimo u padežima jer da su u naškom svi padeži krivi. A onda je došla do Vinka. A što to radiš, Vinko? A ti loviš muhe dok je pričam o padežima! Daj mi poklopac od pernice. I Vinko je izvadio poklopac od pernice i dao učiteljici, a iz pernice izletjele dvije muhe. Vinko je ulovio dvije sardele poklopcem od pernice, na svaku ruku po jednu. Dvije sardele za dvije muhe.

Jučer sam ja bio redar u razredu i morao sam ići preko velikog odmora u zbornicu po kredu. U zbornici su bili svi nastavnici, učitelji i učiteljice. Svi su sjedili oko velikog stola i pričali i smijali se. Naša učiteljica bila je glavna. Ona je pričala jednu smiješnu priču na naškom i svi su se smijali. Ja sam se iznenadio jer sam mislio da ona ne zna naški. I mislio sam se kako to ona priča na pogrešnom naškom jeziku i kako se svi smiju u zbornici i kako svi oni govore naški, a nam daju sardele kad mi kažemo samo koju riječ na naškom.

Svi mi u razredu dobivamo sardele po dlanovima, jedino Mira nije nikad dobila nijednu sardelu. Ona govori pravilno hrvatski i nikad ne pogriješi. Miri je otac oficir pa oni doma govore pravilno hrvatski i zato ona nikad ne griješi. A Mira se meni sviđa. Mira je lijepa i puno mi se sviđa. Pa se ja stidim kad me ona pogleda. Ja sam zaljubljen u Miru. Ona zna i padeže. A meni učiteljica uvijek nađe koju našku riječ kad mi pročita domaći rad i onda tu riječ podcrta crvenom olovkom da je to pogrešno i da to nije po hrvatskom. A Miri nikad ne podcrtava jer ona piše pravilno hrvatski.

Ali ja zato znam i latinski, a Mira ne zna. Ja sam u crkvi ministrant pa mi ministranti moramo na misi odgovarati don Marku na latinskom. Mi svi ministranti moramo znati latinski. A pitao sam ja don Marka što to znači na latinskom Ad Deum kvi letifikat juventutem meam. A on mi je rekao da to znači da će Bog razveseliti mladost moju, ali da nije važno da ja znam što znači jer da je to božji jezik, taj latinski, i da Bog sve razumije. Da je to njegov jezik, božji. Eto ja znam i božji jezik, a i hrvatski ću naučiti kao i Mira tako da mi učiteljica neće podcrtavati crvenom penkalom pogrešne riječi na naškom. A mi svi ministranti obučemo one bijele košulje s čipkom i crvenim okovratnikom i obučemo dugu crnu suknju kad je misa. Ne volim tu suknju, jer u suknji izgledam kao ženska. Ali u crkvi me Mira neće vidjeti u suknji jer ona ne ide u crkvu. Njoj je otac oficir. Ali kad smo prošle zime trebali ići blagoslivljati kuće mene je bilo strah da me Mira ne vidi u suknji jer trebali smo blagoslivljati kuće i u Mirinoj ulici. A ja sam rekao don Marku da ja neću moći ići blagoslivljati kuće jer da me boli drob. I nisam išao s don Markom blagoslivljati kuće jer da me vidi Mira u onoj suknji od ministranta pa da kaže: Muški, a u suknji! Pa da mi se smije. Ali Bog je razveselio mladost moju juventutem meam i Don Marko me pustio kući jer da me boli drob.

Učiteljica je bila ljuta na nas muške što mi lovimo muhe dok nam ona priča. Rekla je da nam sutra dolazi u goste profesorica hrvatskoga iz viših razreda. Rekla je da ćemo mi dogodine biti u petom razredu, a da još nismo dobro naučili hrvatski i da nam dolazi profesorica Milka koja želi vidjeti kakve će to ona učenike iduće školske godine imati. A mi da muhe lovimo dok nam ona govori o padežima.

 

16. Pisac

A onda je došao taj dan kad će nas četvrtaše posjetiti profesorica Milka koja predaje hrvatski u višim razredima. A za domaći rad neka napišemo koju lijepu priču pa da ćemo je pročitati profesorici Milki.

Ja sam se dugo mislio koju bih lijepu priču napisao za domaći rad. I odlučio sam se da napišem priču koja će s zvati Kalanko. To je onaj brodić koji mi muški pravimo i igramo se ribara, pa ih potežemo u moru te kalankote. Ali nisam znao kako se na hrvatski kaže kalanko pa sam htio neku drugu priču napisati za domaći jer sam bio siguran da će mi učiteljica odmah crvenom penkalom podvući tu pogrešnu riječ na naškom – kalanko. A onda sam ipak odlučio napisati priču o kalankotu, pa neka mi učiteljica kaže kako je na hrvatskom kalanko.

KALANKO

Mi djeca pravimo kalankote od late. To je onaj tanki lim koji se može savijati. U fabrici od te late prave kutije sardina. Ja znam gdje oni bacaju u fabrici ostatke te late za sardine i otišao sam tamo tražiti latu za napraviti kalankota. Našao sam jedan lijep komad, veliki toliko da bi se dva kalankota mogla od njega napraviti. A ja sve imam što mi treba za napraviti kalankota. Imam čekić i kliješta, i škare za rezanje late, i pilu imam za drvo i komad tanke daske za krmu kalankota i za palubu na provi i na krmi, a našao sam i katrana na žalu što je ostalo ribarima kad su katranom mazali dno broda da ne pušta vodu. S tim katranom ja isto namažem spojeve drva i late da mi kalanko ne pušta vodu. A onda je došao moj prijatelj Pavulin i rekao je da je lijep i da je velik i da bismo mi mogli s njim i u ribolov. Mi imamo i mrežu koju smo ja i Pavulin bili napravili. Baš kao pravu. Ima gore pluta a dolje su olova i konope ima za potezati mrežu i sve baš kao prava. Samo ferala na kalankotu nemamo. A onda sam se ja sjetio da imam bočicu od tinte što u školi pišemo perom koje močimo u tintu. I uzeo sam tu bočicu. Još je u njoj bilo tinte a ja sam je prolio i oprao i sad je od te bočice valjalo napraviti feral. Zabio sam čekićem u provu jedan čavao i za njega na vrhu vezao bočicu, pa ulio malo petroleja koji sam ukrao majci iz svijeće petrolejke koja visi u kuhinji na zidu, pa sam stavio u bočicu paver, komadić neke trake i provukao kroz rupu na čepu bočice da se može zapaliti. I bio je kao pravi feral. Znam da me majka ne bi pustila noću da idem na more, ali ja sam rekao da se idem igrati s Pavulinom na ulici, a mi smo išli na more loviti ribu. Pavulin je nosio mrežu, a ja kalankota. Išli smo u Malu valu gdje je more plitko i ušli u more do pasa a onda sam ja zapalio feral. Poslije malo vremena počele su se ribice skupljati, bukvine i ciplići. Feral je svijetlio kao pravi, a bukvina i ciplića bilo je sve više. A onda je Pavulin išao na žalo i donio mrežu. Uhvatio sam mrežu za jedan kraj, a Pavulin za drugi i okružili smo bukvine i cipliće ispod kalankota. Kad smo skupili mrežu, rukama smo hvatali ribe i stavljali u kalankota. Bilo je deset bukvina i šest ciplića i jedna mala ušata. I tako smo krenuli kući. Pavulin je nosio mrežu, a ja kalankota i ulovljene ribe u kakankotu. Onda nas je sreo barba Cenci Boceta i rekao da bi on kupio ribu, da je  riba friška da bi on to pofrigao za večeru. Mi smo mu prodali ribu, a onda smo s tim novcem išli na rivu na sladoled u Mujkita. To gdje se prodaju kolači i sladoled u Mujkita. Mama kad me vidjela mokroga znala je gdje sam bio i s kim. Uzela je očev kajiš i ja sam dobio po guzici. Ali nisam plakao, bio sam sretan što smo ja i Pavulin ulovili ribe i zarađenim novcima kupili sladoled.

To sam ja napisao za domaći rad, tu moju priču Kalanko. Jer da svi moramo napisati priču za domaći rad jer da će nam doći profesorica Milka da vidi kakvi smo mi učenici koje će ona iduće godine učiti hrvatski u petom razredu.

A onda je netko pokucao na vrata i svi su rekli Dolazi Trbonja. Svi profesoricu Milku zovemo Trbonja, to prema onoj priči iz lektire koja se zove Dugonja, Trbonja i Vidonja. Zovemo je Trbonja jer ima veliki trbuh. I ušla je profesorica Trbonja u naš razred i naša učiteljica lijepo ju je pozdravila i nama učenicima predstavila profesoricu Milku koja će nas iduće godine učiti hrvatski. A onda joj je naša učiteljica ponudila stolicu i ona je sjela.

Učiteljica je prozivala najbolje učenike u razredu da čitaju svoje priče za domaći rad. I svi koje bi ona prozvala pročitali bi svoju priču, a učiteljica ih je hvalila kako lijepo pišu i pravilno hrvatski. A onda je došao red na Miru. Ja sam pomislio da je mene ovaj put preskočila jer je Mira najbolja u razredu iz hrvatskoga i da je nju ostavila za kraj da se pred profesoricom Milkom pohvali svojom najboljom učenicom. A onda je poslije Mire ipak učiteljica prozvala mene da pročitam svoju priču Kalanko. Mene je ostavila za kraj.

Pročitao sam svoju priču Kalanko. A profesorica Milka digla se na noge i pred svima rekla: Ovaj će mali biti pisac. Onda se Trbonja pozdravila s našom učiteljicom i otišla, a u razredu su mi se odmah počeli rugati da ću ja biti pisac. „Ma kakav će on biti pisac kad piše samo istinite priče“, rekla je Marina, ona što se šminka iz treće klupe.

Otišla je profesorica Milka, što je zovemo Trbonja, a ostao je meni nadimak Pisac. Sad će me svi zvati Pisac, a da ne znam pisati izmišljene priče. Jer da pisci pišu izmišljene priče kao što je ona iz lektire, ona priča kojoj je naslov Dugonja, Trbonja i Vidonja. A da nikad nisu postojali ni kraljević, ni kraljevna, ni zli čarobmjak, ni zla vještica ni Dugonja ni Trbonja, ni Vidonja. „Kako ne, a Trbonja je maloprije bila ovdje!, rekao je onaj Frane Cukar iz zadnje klupe i svi su se onda smijali.

„E baš ću biti pisac! – rekao sam u sebi – baš ću biti pisac. Napisat ću ja izmišljenu priču koja će biti istinita.

 

17. Atlantida

Nono mi je ispričao jednu strašnu priču, a to je priča o Atlantidi. Da je bio  jednom davno jedan otok koji se zvao Atlantida. A da je bio taj otok usred oceana. Taj otok da nije  imao brda. Da je bio ravan. Sve je bila velika ravnica. A okružen da je bio sa svih strana velikim oceanom. I na tom otoku da su živjeli sretni ljudi. Nisu nikada između sebe ratovali. I jedan drugome su pomagali. A imali su i svoje učenjake, jako pametne ljude,  koji su se brinuli kako pomoći drugim ljudima. A onda jednoga dana ti su učenjaci primijetili kako otok polako tone. To je more počelo rasti i izgledalo je kao da otok tone. Svi su se uplašili ali nisu znali što učiniti. More je već stiglo do njihovih kuća, a oni nisu imali gdje pobjeći. Nigdje na Atlantidi nije bilo brda pa da se popnu na brdo. Sve je bilo ravno. More je već ulazilo u njihove kuće. Od nikoga pomoći nije bilo. Djecu su držali na ramenima, a djeca da su plakala od straha. I tako su se svi potopili i ljudi i životinje i sve što su imali ovi pametni i dobri ljudi. Svi su se ugušili u moru Atlantida je nestala zauvijek s površine mora, potonula u dubinu oceana. A  ja sam pitao nonota da li bi se i nama to moglo dogoditi da  otok potone kao ta Atlantida. A nono je rekao da ne može naš otok potonuti jer da ima visoka brda i da bismo se mi popeli na brdo kad bi se more diglo.

Dugo nisam mogao zaspati te noći. Pred očima mi je bila ta Atlantida i kako se ljudi utapaju i djeca kako plaču na ramenima roditelja koji im ne mogu pomoći. Te noći sanjao sam strašan san. Sanjao sam kako prema nama idu ogromni valovi i kako mi bježimo prema brdu. Svi smo trčali i stari nono i nona koje nikad nisam vidio da trče. A sad susmo svi trčali. I čula se strašna buka valova iza nas. A onda sam se probudio. Bio je to samo san. Bio sam sretan da sam na sigurnom, u svom krevetu.

Digao sam se iz kreveta jer više nisam mogao spavati. A jučer sam bio skupio crviće za loviti ribu u praznu kutiju od sardina. Planirao sam rano ujutro ići na more loviti ribu. Svi su moji još spavali, a ja sam uzeo tunju za loviti ribu i kutiju s crvićima za na udicu. Krenuo sam na more. Sunce još nije bilo izašlo iznad brda, a ja sam već stigao na Puntin gdje ja lovim ribu. Sjeo sam na moj kamen blizu mora i nadjenuo crvića, odmotao najlonsku nit i bacio udicu daleko u more. Dugo sam čekao, ali ribe nije bilo. Takao sam čekajući zaspao sjedeći na kamenu. A onda me probudio trzaj neke ribe. Po trzaju sam znao da je to kanjac. I bio je kanjac žuti, zlatni kanjac koji je skakao po kamenju kad sam ga izvukao i uhvatio ga i stavio u rupu gdje držim ulovljenu ribu. A onda sam opet bacio udicu i čekao hoće li trznuti koja ribica.

Odjednom ugledao sam glavu čovjeka koji vrlo brzo pliva prema meni. Ali kad se ta glava približila vidio sam da nije čovjek. Bila je velika ta glava. Gledala je ravno u mene s dva velika oka tako da sam se jako uplašio. Htio sam pobjeći, ali nisam se mogao pomaknuti od straha. A onda se ta glava nasmijala i progovorila sasvim ljudskim glasom: „Ne boj se. Ja sam Adriana – i smijala se ha ha ha – ja sam djevojčica, kćerka morskih ljudi.  A ovo je poklon za tebe – i bacila je svojom rukom, ili je to bila peraja, kojom je bacila jednu crvenu ribu prema meni. Pala je blizu mene na sike velika škarpina koja je skakala, a ja sam je  brzo uhvatio za škrge da mi ne pobjegne u more i stavio je pored kanjca u rupu gdje držim ulovljenu ribu. A Adriana se smijala ha ha ha pa opet ha ha ha. – Ne znam kako se zoveš, a ja ću te zvati Adrian. Ja sam Adriana, a ti su Adrian. Ja živim na otoku Adrionu u špilji od zlata i srebra. Kad se sunce popne na nebo, onda se s dna mora odbija  njegova svjetlost i obasja stijene naše spilje koje postanu zlatne i srebrne. I u toj kući od zlata i srebra mi živimo sigurni da nas ljudi neće napasti jer su vrata naše špilje duboko ispod površine mora. – Ja sam zapanjen pričom sjedio na kamenu blizu mora i nisam se micao od čuda. A ona je nastavila svoju priču:

– Puno puta sam te gledala kako loviš ribu i htjela sam za tebe uloviti koju ribu i baciti je na obalu da je ti uzmeš i odneseš kući, ribu kakvu ti ne možeš uloviti svojom tunjom, ali bilo me strah da ću te uplašiti.

Vidio sam da je Adriana dobra i da mi neće ništa i pitao sam je kako to da se ona smije i da govori, a da je ona životinja, a da se samo ljudi smiju i govore. A onda se ona opet nasmijala i rekla je:

– Mi smo morski ljudi! I vaši ribari kažu da smo mi morski ljudi i ljute se kad se mi smijemo jer misle da im se rugamo i da im ribu krademo. Naši preci bili su kopneni ljudi i živjeli su na jednom otoku usred oceana koji se zvao Atlantida. A onda je Atlantida potonula.

– I svi su se Atlantani potopili i ugušili se u moru. Znam ja tu priču. Pričao je meni nono tu priču.

– Ne zna tvoj nono tu priču – rekla je Adriana.

– Zna moj nono, zna on sve priče.

– Ni jedan kopneni čovjek ne zna ovu priču. Znamo je samo mi, morski ljudi. A ja sam izabrala baš tebe, mog prijatelja Adriana, da ti ispričam ovu priču o Atlantidi i o Atlantanima.

–  Pričaj mi tu priču koju nitko ne zna – rekao sam Adriani radoznalo. – Adriana se opet nasmijala jer joj je bilo drago da ja želim čuti njenu priču o tim Atlantanima. A onda je nastavila priču:

–  A na otoku Atlantidi bilo je učenjaka koji su bili jako pametni i mudri ljudi. Oni su puno prije drugih ljudi primijetili da je Atlantida počela tonuti. Ali nikome nisu rekli da se ljudi ne bi uplašili. Počeli su istraživati kako bi se Atlantani mogli spasiti ako otok potone. A otok je tonuo polako tako nitko nije primijetio osim ovih učenjaka da Atlantida sve više tone. Jednoga dana sastali su se svi učenjaci. Jedan je od njih bio najpametniji. Zvali su ga Mudri. Svi su od njega očekivali odgovor, a Mudri je rekao: „Život je počeo u moru, a onda se popeo na kopno i opet će se u more vratiti.“ Svi su se uplašili. To je značilo da će Atlantida potonuti i da će se svi utopiti. A onda je Mudri rekao: Jedino se možemo spasiti ako postanemo morski ljudi. Zato smo izmislili ovaj napitak za život ljudi u moru! – i na stol je stavio dvije boce. – U ovim bocama su dvije vrste tekućine od kojih možete postati morski ljudi. Tekućina iz ove boce omogućit će vam da vam ruke postanu peraje, jer vam ruke u moru neće trebati, i da vam noge postanu rep, kako biste postali najbrži plivači. A u moru se ne može hodati. U drugoj boci je tekućina koja će djelovati na vaš mozak tako da znate sve jezike ovoga svijeta, moći ćete, kad je popijete, čuti i vidjeti sve što se daleko od vas događa u cijelom oceanu. Sve ćete moći saznati što budete htjeli s jednoga mjesta. –  Tim riječima Mudri je završio svoju priču. Nitko mu nije vjerovao, jer ljudi nisu mogli zamisliti da bi u moru mogli preživjeti. Ali kada su već svi vidjeli da spasa nema i da će otok potonuti, neki od njih popili su čudotvornu tekućinu koju im je ponudio Mudri i postali morski ljudi. Oni koji su se bojali života u moru, potonuli su zajedno s Atlantidom.

Gledao sam u čudu tu glavu koja mi se smije. A onda mi je rekla: Otkrila sam ti tajnu Atlantide, a ti razmisli hoćete li i vi kopneni ljudi jednoga dana morati postati morski ljudi. Ja se sada vraćam mojoj kući od zlata i srebra na otoku Adrionu. – a onda je zaronila i više je nije bilo.

Uzeo sam moga malog zlatnog kanjca i veliku crvenu škarpinu. Zakačio sam ih udicom i objesio preko ramena, a onda krenuo preko Puntina prema žalu. Prvi jutarnji kupači na žalu okretali su se i govorili: – Ma vidi ti koliku je škarpinu ovaj mali ulovio – a nisu znali da je tu škarpinu ulovila svojim zubima jedna djevojčica – kćerka morskih ljudi s Atlantide – otoka kojega nema.