Višanin Andro Roki Fortunatonapisao je rjčnik viškoga govora Libar viskiga jazikakojega je u Torontu, u Kanadi, objavio njegov sin Tomislav Roki.

Ovaj Libar sa svojih dvadesetak tisuća natuknica obrađenih na šest stotina stranica knjige,  vjerojatno je jedan od najobimnijihrječnika nekog čakavskog govora u Hrvatskoj. Riječi su u njemu akcentuirane, gramatički iscrpno opisane, naveden je (za veći broj riječi) njihov izvor te vrlo precizna definicija pojma i nijanse značenja, uključujući i stilističku razinu, a to semantičko nijansiranje riječi ostvareno je obiljem primjera iz žive govorne prakse Visa i iz dosad neobjavljenih rukopisa romana i pripovjedaka koje je u Los Angelesu pisao na viškom govoru književnik Jure Roki Fortunato. Mnoštvoslikovitih primjera, pričica, dijaloga, opisa ambijenata, situacija, radnji, zanata, običaja, dječjih igara, vjerovanja, uzrečica, fraza, poslovica, stihova itd. čine ovaj rječnik svojevrsnim književnim djelom, antologijom poetskih minijatura fiksiranih u strujivremena, u prolaznosti ljudskog govorenja.

Akademik Vojmir Vinja, koji je godinama pratio rad na ovom rječniku i pomagaosvojimsavjetima šjor Andru Rokiju, zalagao se da ovaj Libar tiska Hrvatska akademijaznanosti i umjetnosti. Medutim sporost Akademije preduhitrio je autorov sin Mr.Tomislav Roki koji živi u Torontu u Kanadi. Kada je šjor Andro Roki umro prilikomsvog posjeta sinu u Kanadi 25. svibnja 1993., njegov sin odlučio je da rječnik njegovaoca što prije ugleda svjetlo dana te se uhvatio teškog posla- završnog uređenja golema rukopisa. Njemu možemo zahvaliti da se tako iznenadujuće brzo ispunio testamentpokojnog šjor Andra Rokija koji je današnjim i budućim generacijama Višana poklonio sjećanje svoga zavičaja, njegovu kolektivnu memoriju, i od erozije suvremene globalizacije svih kulturnih vrijednosti sačuvao – jezik ovog otočkog svijeta.

 Navest ćemo ovdje nekoliko primjera obrade pojedinih riječi (natuknica) iz Libra viskiga jazika:

motika. -if 1. motika, poljoprivredna alatka; 2. mjera za povrsinu zemljista (435 m kv.); u klasicnom tipu uzgoja vinograda koji seje na Visu stoljecima prakticirao motika je površina od cca 220 loza, što odgovara razmaku sadnje od 135 do 145 em: Ukozol nju je parston di je njegovo lozji i rekal njuje koliko motik onondi imo (JR M 204); v. dojka;– visko motika – motika  posebne izrade; alatka kakvu je svojim iskustvom oblikovao viški težak i prilagodio svom poimanju njene funkcije; razlikuje se znatno od takvih alata u drugim krajevima i na drugim otocima; viška motlka je teža, široka zahvata, „zatvorena“, tj nasađena pod oštrijim uglom (razmak izmedu vrška motike i držala mjerio se pedljem). kratkog držala svinutog vrata, nasađenog na svinutu brodu motike; takva alatka imalaje veliki učinak u rukama težaka koji se prilagodio kosini njene konstrukcije i savio kićmu gotovo do zemlje čiji bi kut pod kojim je sjekla zemlju i zahvat bio idealan; ta je motika zahtijevala snagu i akrobatsku vještinu motanja udarcima lijevo – desno  među gusto sađenim trsovima i među na sve strane razgranatim lastarima; viški težak je smatrao da je postigao ideal ergonomske konstrukcije motike, te alatke s kojom je provodio život kao violinist sa svojim instrumentom; no nije motika bila prilagodena građi čovjeka, jer su najbolji rabotnici, koji su mogli puno isakopat (a nekad se je do toga mnogo držalo) pod starost bivali svinuti kao motika; kult viške motike držao je u viškom gospodarstvu (inače u svemu naprednom) tehnologiju obrade vinograda na odstojanju od modernih metoda; viški težak je tek nedavno počeo prilagođavati uzgoj, razmak sadnje. rezidbu i dr. modernim sredstvima rada; danas više nije, ali, viška je motika idealna naprava za isomit covika; teško bi se našlo vinogradara koji je taka temeljito obrađivao, uredno i čisto držao vinograd, a isto tako, teško bi se našlo težaka koji je, rujući zemlju, tolikosavijao kičmu , koji bi pod kraj radnog vijeka išao izduženih ruku i savijena stasa; motikaima 1. hrela; 2. puntu; 3. brodu na kojoj je šuplji okvir za adatat daržalo; 4. daržalo;5. kin koji je priljubi uz brodu motiki; 6.ogreb, komad lima od obruča kojim se motika čisti kada se na nju nalijepi mokra zemlja; motika ol cetiri librice- motika određene veličine i težine za pravog težaka; v. librica.

sucijetod, -i (tal. societa) n velika kostimirana drustvena pokladna plesna priredba;priredivala se jednom godišnje, a pripremao ju je posebni odbor koji se zvao komitod od sucijetodi; odbor je odabirao uzvanike, organizirao samu priredbu i redoslijed dogadanja na njoj; sucijetod ni publiki tanac na koji se ploćo toko po toncu, niti je modernikavalkin u koji se ploco na vrota za introncu; u sucijetod je red i regulacijun;  zapovido se balarinima u kostitme i seto se po soli, a sola je lipo dekorona i rasvitljena; tonco se i seto do polnoć, a onda je veliko vecera ol pasticodii slalkarlji po veceri (JR D 84); v. socijetod; kostum od sucijetodi – odjeća zaveliku kostimiranu narodnu zabavu koja se nazivala sucijetod; nije se postavljalo pitanjeporijekla, niti drustvenog staleza, ni to da li tko ima ili može; tko je bio odabran dasudjeluje u toj velikoj društvenoj zabavi nalazio je sredstva (makar se i zadužio) zakostum kao i za ućešće u zabavi i velikoj večeri poslije nje: Parvi kostim, ca je introl,bil je na život balarini iz Kuta. .. za da ji svi vididu u kostiim od jedni staromodnikontesi, slepon na fuston, is kojin – kako su oto posli govorili u skerac – da jepomela solu (JR B 108); v. kostum.

 jematva, -i f berba; jedan od najznačajnijih poslova u ciklusu proizvodnje grozđai u otočkom životu uopće; vrši se po osobenoj viškoj tehnologiji; počinje s pripremompodrumskog suda, kada svuda uz more peru i stanjaju karatile, bacve, baje, banjelice;pritore, grace i lakomice, lise i take, dizve i likve; mocidu mihe; zatim se uredujepodrum i namiješta podrumsko suđe: namisćiiju se kantiri, na kantire taki, ana take bacve, karatili, baje i banjelice; parićoje se tisak, pere pila, namisćiiju se lise, uberese sparoga i namisti sparozina; uporedo se sprema živina i njezina oprema: polkiju sebestije, remordinoje se samor, meće se novo steja i nove blazinjice, fodroje u novi bumbazin, objogloje se poflna i poprug, razmotoju se i pjumboju konopi i praće, cinidu se nove ruline ij zuntoju oglovi; meću se nove kavestre da store ne puknu hodeć nistarmo; vadidu se bale suhi trovi, lomidu se rogoci na mole kusćiće, kupuje se zobza bestije i mocidu cviti skrobuta; osigurava se potrebna radna snaga, formira sesposobna ekipa koja će uigrano funkcionirati od domaćice do jemacici: prometiju sedobre jemacice j dobri gonci sa dobrima bestijima, ako ko svega tega doma nimo; ionda počne: pocme se brat carnjenak i bugavu; gre se u jutro rano; pri mroka vajobit u poje; do svanućo se tresebuhe, lozi ognje j susi traverse od velikih rosih; onda se pocme targat; oni u loizji, a sunce iza barda; bere se u groce; kad se grotac napunizove se „nasuti grotiic“, kad se grozji ismeci zove se „ismeceni grotac“, a kad se josnavar ucini vorh nabijeniga grozjo zove se „nameceni grotac“; sedan namecenih grocih vajo da jemacice na glovu prinesu u pritor  i to bude „koca masta“; ondas popuje; gonac darzi usći, a gospodor oli jedna jemacica puje sesulon i mece u mih; gonac iza posa izvadi na tartajun namotonu zovuzu i, jedon-dvo, veze mih; tako drugi; gonoc digne mih na bestiju i opase ga oldisota praćon, a gori, jedon-dvo,veze konopon; gospodor mu darzi usći dokle vezije, a jemacica mu darzi bondu dokle on ne digne i veze drugi mih; onda, napca, moro, gonac na svu prisu ide puldoma, avi ca beru orcaju da ca pri natargodu za drugi put; i tako pet, sest, sedan putih,prema temu koki je divir; u poje se ji sloni ribi i pecenih pomedorih sa rigon, a domase goncu parićoje pecenih brizjolih oli dvi porcijuni kulina; za veceru su svi zajelno i domoći i tuji; ji se mesa i manistri i jutiki u kvasinu;*Ni nikad isporkol ruke u mast priko njihovi dugi jemiitvi (JR M 18); – po jematvi- poslije berbe; kako jejematva bila kruna godišnjega truda taka su se mnoge značajnije odluke odlagale za po jematvi kada se znalo koliki je urod i koliko će se pinez ćapatt.

Ovi primjeri pokazuju s kakvom minucioznošću, s kolikim obiljem podataka, skakvim poznavanjem života viškoga puka, pa i s kakvim je literarnim umijećem autoropisao tradicionalni život svog zavičaja. Za velik broj natuknica autor je napisao pravumalu studiju, etnografski zapis koji nije samo kontekst u kojemu se neka riječ pojavljuje, već ta riječ postaje temom za detaljan opis fenomena tradicionalnog života, a taj opis okuplja čitav niz drugih riječi čije je značenje objašnjeno na mjestu gdje se one kao natuknice tumače. Na taj način autor je ostvario i zadatak koji nadilazi zahtjev zaleksikografskom akribijom. On svojim Librom ispunjava golemu prazninu koju su ostavila stoljeća usmenosti jednoga govora koji nije imao sreću da se pisanom riječi uvremenu fiksira, u pismenosti ovjekovječi. Ali taj govor u svom razvoju gotovo da je dosegao izražajno bogatstvo pravogajezika ne samo na razimi leksika već prije svega narazini stilističkoj. A to njegovo obilje kojim pršti živ govor ulice. ta njegova rafiniranametaforika i nijansirana semantika plod je intenziteta komunikacije u otvornostimediteranskog urbanog ambijenta, bogatstva duha otočkog puka, utjecaja učenostihvarskoga plemstva kojemu je Vis bio ladanjska oaza s one strane Viškoga kanala, plodje to i susreta s drugim kulturama ijezicima na ovom raskrižju morskih putova kroz dugastoljeea trajanja ove otočke organske zajednice, njena zdravlja i vitaliteta dokje u ovom starom otočkom gradiću (sredinom devetnaestog stoljeea brojnijem pucanstvom odDubrovnika) pulsirao život punim intenzitetom. Stoga šjor Andro Roki i ne piše rjecnik. Njegov je zadatak važniji. On mora napisatisve sto nije napisano, popisati sve sto nije popisano, objasniti sve sto nije objašnjeno,imenovati sve sto će ime svoje zaboraviti. On popunjava golemu bjelinu neispisanogpapira usmene kulture kojaje na svom zalazu izabrala njega kao svog posljednjegsvjedoka. Stoga je njegov Libar enciklopedija viškog života devetnasetog i dvadesetoga stoljeea.A to njegovo djelo rada se iz sjeeanje ne samo autorova. On obilazi sastajalištaVisana, on odlazi medu ljude s pitanjima zapisanim u notesu, on bilježi i puni svojukartoteku bilješkama koje često nastaju u živu razgovoru, u trenutku prisjćanja, u šetnji, u konobi, na rivi, na trgu. Konoba njegova prijatelja šjor Šimeta Slavića, meštrabrodograditelja, glavni je punkt gdje se vode diskusije o značenju riječi, gdje se u dosjetci, u prepirci, u šaljivoj priči –gojcici ili facendi dogode zaboravljene riječi za notes notara viškoga sjećanja. A riječi dolaze i iz svijeta, s dalekih kontinenata, dolaze natrag na rivus koje su davno ponesene u pamećnju onih Višana koji su se rasuli svijetom na sve njegove strane.