Kaže majka: “Danas si navršio sedam godina. Danas ćemo vidjeti kakva će ti biti budućnost.” Uplašio sam se te riječi budućnost, možda više načina kako je ona izgovorila tu riječ – budućnost. Znao sam da je to jako, jako važna riječ. Sjetio sam se kad sam prvi put čuo tu riječ. Bilo je to kad su bili Cigani došli popravljati kišobrane. Vikali su “Kišobrani, kišobrani, popravljamo kišobrane.” Bio sam sasvim mali i majka me plašila kad nisam htio jesti da će me Cigani ukrasti i staviti u vreću i od mene napraviti sapun. Nisam razumio zašto bi Cigani od mene pravili sapun kad ne jedem. Jedna je stara Ciganka govorila tu riječ budućnost. Rekla je budućnost i gledala mojoj mami u dlan. Tada nisam znao što je to budućnost. Tada sam bio mali. Tada nisam ništa znao. A sad sam se sjetio sapuna kad je majka izgovorila tu riječ “budućnost”. “Čuvam ja od kad si se ti rodio uzao tvog pupka u škafetu već sedam godina”, rekla je majka. Ja sam odmah digao majicu da vidim svoj pupak. Kakav je to uzao od mog pupka? Što je to uzao od pupka? “To kad si se rodio onda je babica vezala uzal na tvom stomaku. Bilo je crijevo kojim si bio povezan s mojim stomakom, a onda je babica to crijevo prerezala i vezala pupak.” Je li tada počela moja budućnost kad je babica prerezala crijevo koje me spajalo sa stomakom moje majke? “Ja sam umotala uzao tvog pupka u krpu i stavila ga zamotana u ovaj škafet od komoa među lancunima.” Majka je dohvatila iz škafeta jednu platnenu vrećicu vezanu uzlom, a u njoj je nešto šuštalo. “Ovo je buhač koji čuva lancune da ih ne pojedu moljci”, rekla je majka. Moljcima smrdi buhač pa bježe. Možda bi mogli i moj pupak pojesti, pomislio sam, da nema buhača. Kako bi se onda doznalo koja će mi biti budućnost? Prevrnula je majka nekoliko složenih lancuna koji su mirisali na čistoću i na majčinu ljutnju, jer uvijek je bila ljuta kad bih se ja provlačio ispod prostrtih lancuna na steralu gdje su se sušili lancuni. Ispod jednoga lancuna uzela je nešto zamotano u bijelu krpu. Odmotavala je to nešto polako i pažljivo kako kad se odmotava zavoj još svježe rane. Bio je to uzao mog pupka – jedan žuti osušeni i zavezani komadić crijeva. Našeg zajedničkog crijeva. Kaže majka da je kroz to crijevo meni dolazila hrana dok sam bio u njezinu stomaku. Što je jela ona, jeo sam i ja. “Taj uzao ćeš ti danas, kad si navršio sedam godina, pokušati odriješiti da vidimo hoćeš li znati, da vidimo kakva će ti biti budućnost.” Prošlo je ljeto i počela je jesen. Što je to jesen, ja do tada nisam znao. Kada je bilo ljeto ja nikad nisam mislio o budućnosti. Ljeto nije imalo granice. Ljeto nije počimalo ni svršavalo. Ljeto je bilo ljeto. Cvrčci su cvrčali cijeli dan a koji put i cijelu noć. Noću malo manje, ali su isto cvrčali. Nono bi rekao: “Sutra će biti jako vruće kad cvrčci cvrče noću. Ali prvi put je ljeto završilo jer me majka upisala u prvi razred. Ja to ne bih primijetio da me nije upisala. Upisala mi je ime i prezime. Ja sam sada važan jer imam i prezime. Tada ljudima počinje budućnost kad imaju i prezime.  Ili onda kad im prerežu crijevo koje ih spaja s majkom. Meni je počela jesen kad sam dobio prezime.Tada je završilo ljeto kad sam dobio prezime. Ne bih primijetio ni da su cvrčci prestali cvrčati na rogačima, da mi nisu dali prezime. Pavulin je već upisan u treći razred. Jučer su učili u školi strane svijeta, rekao mi je ponosno. Hoću li i ja naučiti strane svijeta? To je puno daleko. Te strane svijeta. Lako je Pavulinu kad je on dvije godine stariji od mene.  Možda ću naučiti kad dođe ta budućnost. A ona dolazi i kad spavamo, rekao mi je Pavulin. Vrijeme je stalno i u vremenu je budućnost koja se pretvara u današnjost pa je ima sve manje. Te budućnosti. Ona se troši. Nje bude sve manje. Bilo me strah dodira s mojim zavezanim pupkom. Ako ga odvežem to će značiti da ću odvezati budućnost. Majka mi je rekla da mi nitko ne smije pomoći, da to moram sam kako bi se vidjelo kakva je moja budućnost. Ako mi neko pomogne onda se ne zna.  Ostavlja me samoga u sobi i kaže da će ona čekati dok ja odvežem pupak. Kao da je to jako jako važno. Uzimam pupak,a majka zatvara vrata.  Ostajem sam s pupkom u rukama. Pupak je jako jako zavezan. Cvrčci više ne cvrče jer je jesen. Još u mojim ušima cvrče, cvrče, cvrče. A ne cvrče. Jer je jesen. To se meni samo čini. Moje je ime zapisano u školski dnevnik. I prezime. Učiteljica nam je dala raspored sati. Došao sam kući iz škole i rekao majci važno: “Dobili smo raspored sati!” Kad je ljeto, sati nisu raspoređeni. Onda i nema sati. A sad je jesen. Pavulin kaže da ćemo ići u pecurve kad padne kiša pa bude sunce. Da ih onda ima. A to je kad je jesen. Pupak je jako jako stisnut. Sveti Antunij visi na zidu i drži u naručju malog Isusa I neko cvijeće. Golog Isus. Je li majka malome Isusu dala da odriješi pupak? On se rodio u špilji. U Betlehemu. I pastiri su bili i trava od mahovine i zvijezda repatica od zlatnog papira koja pokazuje budućnost. Isus je sigurno odriješio pupak. On je znao sve budućnosti. Na slici mu se vidi pupak. Sigurno ga je odriješio. Lako je bilo njemu. On je sve mogao. A moj je pupak jako jako stisnut. Babica ga je vezala. Ona teta Franina. I Pavulinu je ona vezala pupak i svoj djeci. Poslije kiše ćemo ići u pecurve. Ja i Pavulin. On sve zna. On zna naći i čavle u prašini kad idemo u čavle i pecurve nađe. Ja nikad nisam bio u pecurve. To je daleko. Pavulin će mi pokazati. On zna gdje ih ima. Kaže da gdje su pelini. A ja ne znam gdje su pelini. Vidjet ćeš, kaže Pavulin, ja znam. Kad bude kiša pa bude sunce. Sveti Antuniju, pomozi mi da odriješim pupak. Sam sam u sobi i nitko mi ne može pomoći. Sveti Antuniju, još samo malo. Za stolom smo sjedili svi. Kad je nono blagoslovio stol, majka je rekla ponosna na svog sina: Odriješio je! Bio sam sretan. I svi su bili sretni. Nono je rekao: Onaj koji odriješi pupak, sve što vidi očima, napravit će rukama! Tako je on rekao moju budućnost. Pogledao sam svoje ruke.  A budućnost je već bila tu sa mnom. Ona je bila moja današnjost jer sam odriješio pupak.